Kutak tete vrtićarke

Bok svima :)

Danas imamo jednu priču o kuharu.
Zamolite roditelje da se udobno smjeste s vama i pročitaju priču.



Nera je bila dosta tiha, samozatajna, skoro povučena, pametna djevojčica. Dolaskom u vrtić pobudila je pažnju djece svojim izgledom. Bila je lijepa i viša od druge djece, a sva su djeca bila isto godište. Graciozna, govorila je polako i nikada nije povisila ton na nikoga, ni zašto. Dječaci su se u njezinoj blizini susprezali od dječjih nestašluka, cike, vike i brzopletosti. I voljeli su biti u njezinoj blizini. Sve u svemu, dijete kakvo bi svatko poželio.

No, imala je jedan problem. I roditelji i odgojitelji, isto. Nije u vrtiću htjela ništa jesti, ni piti. Tako iz dana u dan. Nikakvim metodama odgojiteljicama nije pošlo za rukom da dijete barem nešto pojede.

Majka je radila u jednom odvjetničkom uredu gdje je radno vrijeme bilo odavde do vječnosti. Otac se brinuo za malu Neru i njezinu sestru. Bio je inženjer u nekoj tvornici, a radio je do petnaest sati. Odgojiteljica Vjera je razgovarala s ocem djevojčice o tome problemu.

On je bezbrižno skratio razgovor:

– Ne brinite. Iz vrtića odmah svratimo po pržene krumpiriće, pljeskavice i to što djeca vole.

– Ali, to nije zdrava hrana! I svaki dan isto. Nije dobro za zdravlje i razvoj djeteta. - nastavila je odgojiteljica.

– To je dobro, budite bez brige, ne treba jesti u vrtiću. - odgovori on.

– Kako bi se vi osjećali da toliko dugo u danu ne pojedete ništa. Ona, vjerujte, ne može potrčati! A osim toga, to ne djeluje dobro na drugu djecu. Rado kopiraju jedni druge. - ustrajala je odgojiteljica.

– E, tu ja ne mogu ništa. To je vaš posao! - doda i okrene se s pozdravom.

Prolazilo je vrijeme, i naravno, ništa se nije pomjerilo, osim što je odgojiteljica uspjela djelovati na ostalu djecu da ne rade ”copy paste”.

Jednoga dana male Nere nije bilo u vrtiću. Odgojiteljica je imala predosjećaj da je u zdravstvenoj krizi. Nakon dva dana tata nazove odgojiteljicu i kaže joj da je Nera u bolnici - dehidrirala je.

Odgojiteljica poželi djetetu brzi oporavak i brzi dolazak u vrtić. Dijete se vratilo nakon desetak dana. Neru su svi radosno dočekali. Ispitivali su je kako je bilo u bolnici, jer nitko od njih nije imao takvo iskustvo.

– Nije lijepo u bolnici. Nema mame ni tate ni seke, a ni vas. Nikoga nema. - otužno je odgovorila.

Odgojiteljica je mislila da je problem s jelom riješen. Otac je sigurno ozbiljno shvatio situaciju. Ali, za ručkom opet isto. Nera ne želi jesti. Sada su djeca spontano ušla u akciju nagovarajući je i moleći. Govorili su joj da će opet morati ići u bolnicu. Nisu u nagovoru uspjeli. Ni za dlaku! Tako je bivalo sve isto još neko vrijeme. Onda, jednoga dana Nera opet nije došla u vrtić.

– Sigurno je opet u bolnici. Nije htjela jesti. - zaključila su djeca nakon što su konstatirali da je nema.

Sutradan se otac javi telefonom:

– Nera je opet u bolnici. Opet je dehidrirala. - zdvojno će otac.

– Hvala što ste javili. Poduzmite nešto kada se vrati i pozdravite malenu od svih nas. Mislimo na nju. – odgovori odgojiteljica.

– Što mogu ja tu. Ništa! - odgovori on i pozdravi se.

Nera se oporavila i vratila u vrtić. Nitko nije očekivao da će se nešto promijeniti. Ni djeca, koja uvijek pomno slušaju razgovore odraslih, ni odrasli. Nera je i dalje bila ista. Samo je sada bila iscrpljenija i još sporija. I tako opet neko vrijeme. U bolnicu je morala otići i treći put. Otac je doveo mlađu djevojčicu u vrtić, ostavio je u njezinoj skupini, a onda se došao javiti odgojiteljici i djeci.

– Opet je u bolnici. Ne znam više što ću. Dosadili su mi ti bolnički hodnici! - jadno je prozborio.

– Vama su dosadili hodnici! Zamislite kako je malom djetetu! - drsko je odvratila odgojiteljica, okrenula se i otišla i bez doviđenja. Sirota odgojiteljica se nije mogla suspregnuti bez obzira na posljedice. Riskirala je.

Nakon petnaestak dana Nera se vratila u vrtić. Nitko ništa nije komentirao, ni odrasli ni djeca. Dosadili su i njima neki hodnici.

Ručak je također bio bez riječi. Svi su samo šutjeli i jeli. Nera uzme žlicu u ruke i pojede juhu. Djeca su se pogledavala i spontano zapljeskala. Ona se samo blago nasmiješila.

Odgojiteljica je u sebi mislila kako se sve može. Ali, netko treba proći kroz neke hodnike da u tome uspije.

Ocu je uspjelo dobiti da dijete jede u samo jednom danu boravka kod kuće poslije bolnice.

Zašto je morala odlaziti u bolnicu? Nećemo nikada u detalje doznati. Ni ne treba. Važno je samo da Nera jede, a tata više ne ide po krumpiriće. Postao je kuhar u svojoj obitelji.

Tekst: Jasna Sršen, odgojiteljica, autorica knjige “Od priče do igre”

Oznake: odgoj, djeca, kuhar