Kutak za žene

ponedjeljak, 01.02.2010.

Kad narastem bit' ću...kučka!

Sve djevojčice maštaju o tome što će biti kada narastu! Da li je to policajka, princeza, doktorica ili frizerka sasvim je svejedno. Ta titula, to zanimanje koje kao male doživljavamo kao svoju budućnost, to je nešto što nas veseli u i što vjerujemo.

Kasnije brinemo da nam to zanimanje donese sreću, ali uz nju i novac koji će nam osigurati stan i hranu, putovanja i krpice. Mislimo da je imati prijatelje i obitelj nešto što se podrazumijeva i oko toga se ne brinemo. No tek kasnije počinju se javljati problemi koje ni u snu nismo zamišljale. Doći do tih poslovnih pozicija nije nimalo lako. Diploma i lijepa riječ, odgoj i pamet, povjerenje u ljude i u sebe, nisu nam ni približno dovoljni. Tek tada, negdje sredinom dvadesetih, ako imamo sreće (ako nemamo onda i ranije), počinjemo shvaćati da dobrotom i poštenjem nećemo dogurati daleko.

Biti kučka je u biti ono ćemu smo od djetinjstva trebale težiti. Nikakvim odorama i diplomama, one su samo usputna sredstva, bitno je da znamo muljati, da znamo varati i da se ne damo zeznuti samo tako. Poželjno je ipak djelić onog djetinjeg dostojanstva sačuvati za voljene i one koji to zasluže, no ipak biti cijelo vrijeme na oprezu. Nitko nam ne smije predugo gledati u leđa jer će ga privući te će nam tamo zabiti nož. Nitko se nesmije predugo s nama smijati jer će kad tad taj smijeh prerasti u plač. Naš naravno. Trebamo biti oprezne.

Svi misle kako su muškarci pokvarenjaci i kalkuratori. Oh, kako se samo ti ljudi lijepo varaju! Pa žene su te koje su zmijice, koje samo gledaju kako kome podvaliti i kako se dočepati onog što žele, pa makar preko mrtvih trupla preko kojih će gaziti u najnovijim štiklama pazeći da ih ne zaprljaju Vašom krvlju. I onda samo staneš i vidiš da sve ono o čemu si sanjario, o svim lijepim stvarima, o prijateljima i poslovima, u ničemu ne možeš do kraja uživati. Uvijek moraš na jedno oko škicati i paziti. Jako dobro paziti, jer ako si prespora – zgazit ćete.

Užasno mi je žao što moram ovako pisati. Još uvijek vjerujem da ima dobrih ljudi, da ima lijepe i dobre budućnosti. Ma, svi u to vjerujemo, a onda jedni druge sj****o. Samo kalkulacija nas, nažalost, može spasiti. Samo proračun kome koliko vjerovati i dokle nekoga puštati u vlastiti život. Jer uvijek dođe tren kada sve lijepe riječi, sva obećanja i zavijeti, sve što je jednom počinjalo sa ''zauvijek..'' samo nestanu. U jednom danu. U jednom satu. I nije nam jasno kako i gdje su. Ne znam da li bi trebala biti sretna ili žalosna što mene više takvi raspleti situacija uopče ne začude. Koliko god vjerovala ljudima i stvarno ih pustila da me upoznaju do kraja, kada jednom sve to pukne, više nisam zatečena. A i kada smo mi sami takvi prema drugima, tjeramo svoje i imamo nešto čemu težimo, a da to ne uključuje ljude, onda je i nama lakše. I na kraju postaneš kučka. Imaš trideset i ne vjeruješ da si od svega što si željela na kraju postala ono što ti nije bilo ni na kraj pameti! No to tako obično biva, zar ne?

01.02.2010. u 10:16 • 2 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
             


Opis bloga

Blog za frendice.