Sve mi se činilo da ću tog časa umrijeti. Umirem!, umri!, umri! vrištalo je zdušno sveto glasovlje unutar moje košare od rebara. Odzvanjalo je kao u paklu, u paklu od smole. Samo taj prokleti glas boje smrti i smola boje jantara. Smrt je valjda takva – ljepljiva.
Tada je Zvonimir zazvonio na zvono ulaznih vrata, a ja sam odgodio neizbježno. Odgodio ljepilo, valjda.
Pomolio sam se dragom Bogu i sasuo u pola minute sve svoje minule grijehe, a onda nevoljko otključao ključanicu svog raskošnog doma i pozdravio Zvonimira – Zdravo Zvonko – rekao sam – otkud ti – rekao sam.
A tamo nikoga.
Nitko je ušao u kuću i zalupio vratima. Kaj lupaš vratima = pomislio sam. Nisam zaista bio voljan za društvo i uglađene razgovore dekorirane uljuđenim kičem lica. Svejedno, zakuhao sam vodu za kavu i na kristalni tanjirić posložio pet-šest kupljenih kolačića. Kad sam se dotarambusao do dnevnog boravka, odložio poslužavnik na stol, nitko je sjedio prekriženih nogu, udobno zavaljan u kožnu sofu. Pokušao sam započeti kakav-takav razgovor, ali samo tajac. Iz televizora dopirala je poruka reklame – samo trideset lipa – izgovarao je razgovijetno školovani glas – samo trideset lipa po minuti. Ma samo trideset kuraca, rekao sam glasno vidno razdražen svijetom koji me opkoljuje, koji mi ne pripada, a kojem pak pripadam do zadnje koščice svog jadnog organizma. Mrš nitkove! – počeo sam vikati prema svom nepozvanom gostu – mrš nitkove tko te stvorio – vikao sam dok je on mirno i zavaljano sjedio, gotovo ležao na mojoj sofi.
Kad sam bolje pogledao u sofi nije bilo nikoga, ali kad bi bolje promislio u sofi je sjedio baš nitko, glavom i bradom – baš nitko – i to me izluđivalo.
Baš mene, smrtnika, koji je smrt odgađao dan za danom zbog nikoga. Prokletog nitkova.
Koma,
|