kristalna, a kugla
Što biste rekli o romanu koji *ovo* ima za sredinu?
- 06:56 -
No, pa svi nešto drobe, a drobi i ti... (12) -
printaj, miško, printaj! -
#
|
Moje ime je Repost, Treći Repost. Mole se čitatelji da pročitaju pažljivo i kritički, osobito oni kojima sam ja kritizirao ili ću tek kritizirati njihove uradtke. Ne stidite se, kudite & hvalite! (a long, long time ago (I can still remember).. «Razbij je! Razbij jebenu čašu!» Postajao je nestrpljiv. Bilo je u njemu neke energije koja me je opčinjavala. Šutjela sam, ukočila se. Da razbijem?! Da li da razbijem!? Jebenu čašu?! Kako?! Kuda?! «Gledaj me!» - rekao je. Djelovao je čudno smireno, skoncentrirano. Nikad nisam mislila da bih trebala biti smirena za razbijanje čaša. Ovo je novost! Zamahnuo je, činilo se lako. Čaša je iz njegove ruke ravnom linijom odletjela u pod. Samo tako! Trees! Ljudi su se počeli okretati, oni u blizini odmicali su se. Pogledala sam ga, još uvijek zbunjena. Oči su mu zadovoljno svjetlucale. Što mu sve to znači? Sve mi se činilo usporeno – vrijeme, ljudi, on, ja… slowmotion, sve je ovo samo slowmotion, možda netko negdje u nekom paralelnom svemiru pregledava ovaj film i sigurno će izrezati sve nepotrebne dijelove…. M(ihael). Se smijao. Još nije odustajao. Podigao je ruku, istu onu kojom je razbio čašu i uvukao mi je u kosu. Grubo – nježno. Tipično. Onako kako volim. «Mala, dobro je. Sve je to ironija! Daj, razbij! Napravi bar jednom nešto ludo, možeš ti to! Sad!» Više nisam razmišljala. Osjetila sam kako mi staklo pod prstima postaje toplije. Ne smije se ugrijati, prsnut će! I bacila sam je! Svom snagom! O pod! Razletjela se u milion svjetlucavih komadića, u sekundi, nepovratno. Prasak mi se činio zaglušan. Supernova! I bilo je dobro, divno, snažno, erotično, orgazmično, katarzično! Sve je moglo odletjeti u toj smrdljivoj čaši. Cijeli moj usrani život, sve moje greške, prošlost, tuga , bijes, krivnja, sve, sve, sve! U milion komadića, oštrih, svjetlucavih, nepoželjnih. Razbilo se, bravo, pravi mali spektakl! «Vidiš, to ti je dokaz! Živa si! Idemo odavde!» Primio me za ruku, njegova je bila topla. Glazba je treštala, bilo je zagušljivo i ljudi su nas čudno gledali, ali kao da ništa od toga nije primjećivao. Djelovao je zadovoljan. Da li da mu vjerujem? Doslovce me vukao. Dobro je, vani smo. Sjedamo u auto. Tiho je, čini se, najmirnije mjesto na svijetu. M. pali radio, promatram njegov profil, ramena, ruke… Hej, tko si ti? Znam da si lijep, koža ti miriše na more i masline (želim te), ruke su ti tople i grubo – nježno vole moju kosu (misle da je za igranje), znam da si malo lud i jak i svoj i da se nećeš zaljubiti kao što bih ja mogla (i razbiti se na tebi kao ona čaša), i seks će s tobom biti divan (uvijek je dobar kad u njega umiješaš dozu očaja)… poljubit ćeš me sada, zapalit ćemo cigaretu, otići nekud, voditi ljubav (ili što već), učiti, zaboravljati tko smo… Barem ja, M., barem ja – jer ti si već naučio što se radi sa krhkim i staklenim stvarima, a ja sam tek danas počela učiti. Treba ih pretvoriti u ironiju, pa razbiti sa stilom, bijesom i ponosom, i više se ne okrenuti… Nisam više mogla sjediti i čekati. Krećemo, M.! No, hajde! Pokreni mašinu, frajeru! Pronađi na radiju neku dobru ontheroad glazbu, zaboravi na sve, isključi se... sad ja diktiram tempo, vidiš, znam to raditi kad je tiho ? Samo ravnom linijom... kao likovi iz nekog starog filma ceste koji sam gledala milion puta... Pazi, mi sad nemamo veze sami sa sobom, živimo neke izmišljene živote i živo nam se jebe za sve... i one male svjetlucave točkice na asfaltu oživjele pod mjesečinom samo su nečije razbijene čaše, i nemaju veze s nama, svaka od njih u svojem spektru blještavila. Počinje mirišati na ljeto, tu sam, pored tebe, osjećamo se, šutiš, vozimo se, nogom udaram takt po prašnjavom gumenom podmetaču pod svojim nogama, gravitacija postaje manja, u nekom idealnom trenutku, možda je izgubim... I znaš li što znam? Svaki jebeni pokušaj bijega mi je uzaludan, prije ili kasnije vratit ću se iz svemira natrag u svoju kožu, pa onda natrag u svoj usrani život i biti samo ja, ići na posao, odgajati dijete, mrziti ponekoga, povremeno i sebe, jer sam mala i slaba i nitko, bar ne netko tko ima snage za više od jednog crescenda po partijama razbijanja čaša. M. šuti. Ne pali auto. "Vraćaš mu se? Ideš doma?" - glas mu je ozbiljan. Koncentriram se na izbjegavanje odgovora. Ne vrijedi... a mogli smo... možda... još malo... bježati negdje, dati si koju dozu adrenalina, poševiti se u nekom šumarku, a kad bih poslije zakapčala gumbe na majici (ruke bi mi mirisale po njemu, voljela bih ga, ni o čemu ne bih razmišljala!), tad bi sve smjelo biti gotovo. Bez metamorfoze mene u nešto novo ili bilo što drugo. Ali sad, kad je to rekao... Gotovo! Razbijeno! Staklo na cesti! "Aha. Idem. Znaš, nisam još za to... Voziš me? Doma?" Krećemo, pali radio. Vijesti. Nasmijala sam se, onako, za sebe. Nije primjetio. Vozimo se, ulice postaju poznate, parkira dvije iza moje zgrade, ja sam mu tako rekla. "Drugi put ćeš znati? Ono sa čašom?" - ruka u mojoj kosi, samo nježno. Ne gledam ga više. "Hoću. Pamtim... s ironijom, ha?" "Ma, nema veze, naučit ćeš. Prvo razbijati čaše, pa onda hodati po žici... Znaš, kad malo uznapreduješ, mogli bi se koji put nekud odvesti..." Dragi M! Kad bi samo znao koliko mi je sada drag, možda bih mu bila manje smiješna. I što da mu sad kažem? K-u-k-a-v-i-c-a! Eto što sam. I to bez ironije, sasvim čitava, cijela cjelcata. I ništa nisam rekla. Samo sam, kad sam došla doma, za sobom dvaput zaključala vrata stana. |