kuca duhova

ok,sada se definitivno blizi kraj ovom blogu...mislila sam da ne objasnjavam nista,nego da ga tek tako zatvorim,ali nemogu...
iako nisam pisala duze vrijeme,i nisam odrzala sva svoj obecanja nadam se da ce te shvatiti,vi koji ste mozda,i rado ovo citali.
nemogu vishe!nemogu!samo sto nisam poludila skroz.idem na lijecenje...tj.na skidanje svega toga sto imam na,ili mozda cak,i u sebi.
a nesto imam.svjesna sam toga i bez necijeg misljenja,ali potvrdila mi je to josh jedna osoba,koja inace ima kontakta s tim.radije cu se podvrgnuti njegovom ucenju,i njegovim mocima,pruzenim mu od Boga,nego trpiti kasnije papir na kojem pishe da sam mentalno bolesna...
jedini josh problem je u tome sto moram ubjediti oca,da mi je potrebna pomoc...a Bog samo zna,kako to nije nimalo lahko...
nemogu uciniti ono sto sam planirala,jer je previshe opasno...mislim da psihicki nisam dovoljno jaka da se suprostavim donni isabeli,a strah me je i za D....medjutim,i nju cu da nagovorim da se pokusa rijesiti toga...jer kolko god to nama bilo zanimljivo u pocetku...kasnije je bilo scary to death...vjerujte...nije nimalo lahko zivjeti s tim...osoba od koje sam ocekivala da ce mi vjerovati,mi je iskreno rekla,da ne vjeruje....vjerovatno sada misli da sam luda...i krivo mi je zbog toga,medjutim,nemogu to promjeniti...mozda ce vrijeme donjeti zaborav,i opsrost,i rijesiti tu situaciju...zato mi je osoba od koje sam se najmanje nadala da ce razumjeti,pruzila veliku podrsku,moralnu.pruzila mnogo ljubavi bez i jednog dodira,ali se nadam da ce me uskro moci zagrliti kao i obecano.
oprastam se od ovog svog djela koji zivi u meni...od danas pishem novo poglavlje u svom zivotu....ovo prije njega ce ostati tu vjecno...osatait i podsjecati na to...ali necu dozvoliti vishe da utice na mene.moram se rijesiti ovoga...ispricala bih vam rado sta se desilo,ali nemogu,nadam se da necete zamjeriti.obrisat cu,medjutim,ovaj blog tek kad sve prodje.do tad cu mozda i napisati nesto kratko,a mozd ai ne...ali svjesna sam da nece proci od danas na sutra...i svjesna sam da mi treba pomoc...mozda i jesam luda,mozda se ovo sve i nije desavalo stvarno,mozda sam to samo zamisljala,mozda...ali postoji previshe osoba koje su mi potvrdile da se to desavalo,i koje su bile svjedoci mojih preobrazbi...a mozda sam i te osobe samo zamisljala?ne...znam da nisam...ali to zelim vjerovati...zelim vjerovati da ce ovaj koshmar prestati,i da cu se jedno jutro probuditi,i doruckovati,izaci mozda i vani,provesti taj dan kako zelim,leci spavati,i pomisliti :
"sasvim normalan dan...sasvim normalna osoba"
maybe...one day...maybe for sure...maybe this lady,won't be a lady anymore...