KTP

U četvrtak, 28. veljače u 20h u Booksi se održava promocija dvaju romana Aljoše Antunca koje je objavila izdavačka kuća Konzor. Prozu "Neka vrsta ljubavi" i reizdanje prvog romana "Poslije zabave" predstavit urednici, a Aljoša će čitati odlomke.

Ovo je prastara stvar, ali razmisljam ovih dana - o generatorima. Faza je priprema predavanja a profesori/ce koji jos nisu napisali izvedbene planove - problem je rijesen - skoknite na The random modul catalog theory.org-a
- The introduction to history of horror movies;
- Intermediate-level module in the semiology of 3-D movie technologies;
- Intermediate-level module in postmodernist theories of digital film;
- An introduction to the semiology of French electronic music;
i meni omiljeni
- Advanced theories in the semiology of political rhetoric and the decline of post-feminism.

Sastanak Butkovića i Sanadera u virtualnom prostoru se dogodio
Butkovićev intervju sa Sanaderom podsjeća na porno fimove u kojima glumci uzimaju zvučna imena poput Cher, Axela Rosea ili Madonne. Porno filmovi bilježe samo bitno – to da su Cher, Axl Rose i Madonna legende pop kulture. Virtualnost pruža još veću apstrakciju i koncentraciju na bitno. U virtualnom prostoru u kojem ni Butković nije stvaran a kamoli Sanader, otkrilo se ono što zbilja reprezentiraju kao najstvarnije stvarno.
Lažni Sanaderov intervju jedan je od tri velika momenta povijesti hrvatske Mreže: prvi je Severinin pornić, a drugi par dječjih blogova koji su ismijavali profesore. Svi ovi momenti zaslužni su za raskrinkavanje slijepe pjege – medija kojeg postajemo svjesni tek u trenutku njegovog kuršlusa.
U prvom slučaju branitelji ljudskih prava napali su Index.hr pogrešno ih identificirajući kao distributere sadržaja. U drugom slučaju je državni tajnik Ministarstva obrazovanja u dnevniku HTV-a objasnio kako se autore blogova može kazneno goniti (protuustavno se obrušavajući na slobodu govora). U ovom je slučaju niz «stručnjaka» medijskih komunikacija proglasilo e-mail komunikaciju neprofesionalnom.
Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva izjavljuje kako je e-mail «slaba komunikacija». Profesor Stjepan Malović sa Sveučilišta u Dubrovniku zaključuje kako se ''veliki i važni intervjui s uglednim ljudima rade tako da s čovjekom sjedneš i razgovaraš". Direktor EPH govori o dartvaderskoj "mračnoj strani internetskog svijeta komunikacije". Vjerojatno bismo mogli priupitati CNN novinare što misle o e-mailu kao neprofesionalnoj komunikaciji, ali možda je konstruktivnije rješenje Wolfwood's Crowdov blog na kojem je ponudio link na studiju Journalism 2.0.
Zanimljivo je kako se u svim trima slučajevima zaziva policija koje je i u ovom kao i prethodnim slučajevima atento jer Jutarnji tvrdi kako je riječ o "upadu u elektroničku komunikaciju". Ipak, prilično je jasno kako je ova konačna presuda «smrt novim medijima» siroto cvokotanje tehnofoba iz potrebe, neukih ali hrabrih branitelja starog poretka koji pokušavaju zadržati svijet u obliku kojeg je on imao u trenutku njihova uspona.
Njihovo nepoznavanje komunikacijskih kodova zapravo je nezanimljivo. Nije pogreška učinjena u odabiru medija, već kanala komunikacije. Vjerovati da će premijer komunicirati putem ivo.sanader@gmail.com naivno je baš kao što bi bilo naivno vjerovati da će premijer doći na dogovoreni intervju u "Tri lipe". Sasvim je logično da je 23-godišnjak koji je s Butkovićem komunicirao bio iznenađen objavljivanjem intervjua. Komunikacijski kontekst je poprilično nevjerojatan.

Stisni mi ruku k'o pravo muško da ti povjerujem
Dvije su stvari zapravo interesantne. Prva je pozicija iz kojih progovaraju novinari i sveučilišni profesori. Hrvatski mentalitet snažno cijeni fizičku prisutnost no njoj je zapravo u informacijskom kapitalizmu pala cijena. Fizičku prisutnost, potpis, stisak ruke zamjenjuju novi obrasci identifikacije i komunikacije. Kada biste poput Malovića stigli u banku «sjeli i porazgovarali», a onda stiskom ruke željeli potvrditi kako ste financijski vjerodostojni, pokazali bi vam vrata. Tradicija (muškog) "stiska ruke" već neko vrijeme gubi na važnosti.
Ove promjene opisao je Manuel Castells kao dolazak umreženog društva ili informacijskog kapitalizma, no već i ranije govoreći o postindrustrijskom društvu i Gilles Deleuze koji je kod i lozinku detektirao kao nove semiotičke konstrukte društva kontrole (tu će numerizaciju kulture kasnije detaljno opisati Lev Manovich u Jeziku novih medija).
Jedan od osnovnih političkih principa informatičke kontrole – fleksibilnost proizvod je postindustrijskog društva u kojem smo svi zatočenici kako tvrdi Deleuze ne fizičkih zatvora (kao u Foucaultovim disciplinarnim društvima) već društva svojevoljnog nadzora. Fleksibilnost i varijabilnost digitalnog konstrukta je ono što nas istovremeno oduševljava i straši.
Identitet postaje kreacija čije se "propertije" mijenja klikom. Kao u igri Civilization nije riječ o naciji, bogu i stisku ruke koji će nas homogenizirati, već fluidnosti koja omogućuje «univerzalnu standardizaciju» (Galloway) - potpuni nedostatak povijesti, ili apoteozu povijesti matematičkih modela.
Devalvacija materijalnosti i utjelovljenja koju najvještije opisuje Katherine Hayles u How We Became Posthuman najavljuje fundamentalno mijenjanje odnosa označitelja i označenog kao ne više poststrukturalističkog plutajućeg, neuhvatljivog koji uvijek upućuje na drugo, već treperavog označitelja čiji je identitet upisan u logiku IT tehnologije. Prema posthumanoj teoriji Katherine Hayles vjerodostojnost Sanadera više ne ovisi o paradigmi prisutnost/ odsutnost (koju prizivaju stariji novinari) već paradigmi obrazac / nasumičnost gdje je nasumičnost neprovjerljiva numerička suludost identiteta koji nema svoju potvrdu u nekom smislenom matematičkom obrascu.
Cyberpunk literatura opjevala je prednosti i mane rastjelovljenog identiteta koji ovisi jedino o mogućnosti vlastite numeričke potvrde. U romanu Williama Gibsona Mona Lisa Overdrive konstrukti umrlih korporacijskih moćnika savjetuju svoje korporacijske nasljednike. Moć besmrtnih ne počiva na zaposjedanju neke futurističke tvornice, već virtualnog prostora u kojem je moć baratanje informacijama.

Virtualni generator Sanaderovih intervjua
Tu dolazimo do drugog zanimljivog pitanja 3. medijskog šoka u Hrvata. Baratanje informacijama – obrascima proizvodnje značenja. Medijima se širi pitanje kako je moguće da 23-godišnjak savršeno oponaša Sanaderov politički govor? Izvrsnost imitacije ne počiva (nužno) na poznavanju premijerovih političkih stavova, već izvrsnoj imitaciji obrasca. Tisuće Sanaderovovih intervjua mogao bi stvoriti generator hrvatskih političkih govora. Sanaderov intervju zapravo jest vjerodostojan. Te riječi je mogao izgovoriti i premijer (moguće da će čovjeka sada zaposliti i kao pisca premijerovih govora – to je postojeća funkcija, sjetite se Mate Granića u filmu Novo vrijeme)
Tu dolazimo do raskrinkavanja jednog medija drugim da se poslužimo McLuhanovom formulom. Upravo je virtualna (ne)vjerodostojnost intervjua ogolila besmislenost hrvatskog političkog diskursa. Ako nam se do sada ta retorika i činila validnom, sada je se još strašnijom čini spoznaja kako on nije ništa drugo no baratanje s nekoliko fraza koje kombiniraju želju odlaska u Europu uz istodobno zadržavanje nacionalnog ponosa. (Generator bi morao počivati na sličnim binarnostima.)
Iako se nije desio u stvarnom prostoru (pa je sama virtualnost komunikacije već dostatna da bi se novinara optužilo za neprofesionalnost) intervju je validan. U njemu jednostavno nije rečeno ništa izvan Sanaderove političke retorike, zbog čega je zapravo nebitno je li Sanader izgovorio (napisao) te riječi. (One su mogle biti i izvadci iz njegovih dosadašnjih govora.)

Potvrdu šupljosti retorike jednog medija potvrđuje drugi medij
Postoji nekoliko radijskih emisija tipa «parlaonice» na kojima «obični» ljudi iznose svoje mišljenje o ključnim političkim pitanjima (ZERP, NATO, EU…). Ukoliko se uključite usred emisije nemoguće je shvatiti da na radiju ne govori Frišćić. Jednostavno to nije moguće shvatiti jer Friščić je običan Hrvat. Jednostavan, mali čovjek koji govori ono što Hrvati misle. Zato smo ga i izabrali.
Bezbroj tekstova napisano je oko pitanja je li Nixon izgubio od Kennedyja zato što nije bio zgodan ili jer se znojio. Steven Johnson postavlja tezu – da točno je da je pobijedio jer je «izgledao» ali kako je izgledao to je bitno – Kennedy je izgledao tako da biste mu dali svoj glas. Upravo tako Frišćić govori kako bismo mi željeli, Sanader se drži retorike oko koje je postignut nacionalni konsenzus. Nije li identitet političara zapravo konstrukt umjetne inteligencije izgrađen na temelju istraživanja javnog mijenja, biračkog tijela, anticipacije nacionalnog pulsa… Pa Sanaderova retorika se bitno razlikovala dok je bio u opoziciji. Oni i jesu tu samo zato jer su bili sposobni mijenjati se, «ići dalje», zamijeniti «propertije» koji definiraju varijablu «nacionalni identitet».

Sanader je zapravo bestjelesni konstrukt, umjetna inteligencija bez tijela, živio Sanader!
Je li virtualnost izdaja identiteta? Ne ona je upravo potvrda osobno Sanaderovog, nacionalnog, 23-godišnjakovog, čitateljskog itd. identiteta. Sve što smo se mogli nadati i više. No virtualna rastjelovljenost dolijeva vatru na ulje. Neka cvjeta tisuće cvjetova rastjelovljenih, fleksibilnih, varijabilnih, modularnih identiteta zaključit će idealisti i tehnofili, dok će tehnofobi i skeptici oštriti svoje zube na pitanjima prijevara i zamjena identiteta. Nema ništa revolucionarno u eksploziji višestrukih perverzija, «svi danas histerično sumnjamo, svi smo biseksualni» kako kaže Slavoj Žižek. Taj se trijumf višestrukih identiteta uklapa u poredak kasnog kapitalizma koji nam nudi garderobijerski (Bauman) izbor (poput odabira tuđih ogrtača u garderobi nakon predstave). No kako je to već zaključio Marshall McLuhan relativizacija tehnologije kao jednostavnog medija kojim komuniciramo, a koji nas ne dotiče - «nijemi je stav tehnološkog idiota».
Tehnologija određuje što znači biti subjekt – pa je zapravo irelevantno slavimo li taj utjecaj ili ga se užasavamo – nemoguće je ostati imun. Živimo u trenutku u kojem Hrvati doživljavaju nagovještaj slijepe pjege – otkriće medija koji ih je već formirao, ali kojeg djelomično ignoriraju, čijeg se utjecaja boje, pozdravljaju ga ili ga se klone praveći se da ne postoji…