Predivno da bi bilo istinito.
Nekad se iznenadiš kako je život lijep, i taman kad pomisliš da je sve savršeno i da je sve super uvijek se nađe netko da te podsjeti da nije tako, da si dosad živio u svijetu mašte. Nekako sam ovih dana bia tako sritan, ali baš sritan. To su rijetki dani, rijetki dani da sam izašao iz svog okrilja bez maske. I sve loše stvari sam podnosija i savladava ih, uspješni ih riješavao. Ali sve se to nakupilo, previše toga. I već znam kako će to ići. Stavit ću moj osmijeh na lice i nitko ništa neće primjetiti i samo će mi se sve više nakupljati i živćanost i ljutnja i gnjev. A nikad neznam gdje ću puknuti. Jedino znam da ću puknuti na krivom mjestu.
Sad je nekako kasno za ispravljanje zaboravljenih grešaka. A želim ih ispraviti. Jednostavno je prekasno. A zaboravit ih se nemože jer te one obilježavaju kao osobu, osobu od koje nemožeš pobjeći.
Želim neko vrijeme biti bez doticaja s čovječanstvom. Ne želim biti dio bilo čega..
Kako ponovno proći kroz sve ovo, kako podnositi ljudski glas u glavi.Glas koji nerijetko boli. Kome doći i zaplakati na ramenu. Kako ne pustiti suzu, kako pobjeći?
Gubim se u velikim razmjerima moga malog duha. Gubim svaku jebenu kontrolu koju sam ikad imao. Moj um je jednosmjeran, sve ulazi a ne nalazi izlaza. I baš me briga što ću ja sad u ovoj besanoj noći.Gubim ispisivajući slovo po slovo na papiru.
This is the long goodbye. Znam da će biti dug i težak pozdrav. Ne osjećam krivnju za moj klonuli duh. Ne osjećam.
You are the fucking only i ever want.
I will cry and i am crying.
|