|
| Od |
U jednome od podalekih imotskih sela, Krstaticama, koje su se smjestile ispod Bijakove na cca 620 m nadmorske visine, gdje je kamen sredstvo, oruđe i način življenja, potražili smo posljednje od posljednjih majstora klesara. Prispjeli smo kod Milana Zeca, udovca u poznim godinama, koji je nakon završetka 2. svjetskog rata sam dograđivao svoju poveliku, skladnu kuću. Ispričao nam je priču o klesanju i gradnji kakva je bila prije pedeset i više godina. Od njega smo doznali za čudnovatu obilježenost kamenom, koju svatko tko dolazi iz ovdašnjih brdskih sela nosi kao trade mark što ga, već na prvi pogled, razlikuje od okopoljaca.
- Kamen je naša vjera, u njemu su otisnuti tragovi naših predaka, on nam omeđuje pristave s krušnim žitom, mjera je naših tijela u kamenoj raki i vječnosti - započeo je sjedeći u toploj kužini gdje se sve do ljeta loži vatra jer je hladno u ovim brdima. - Sva zemlja koju imamo, otrgnuta je od kamena. U ovim klancima i žlibovima podno Bijakove niz je naselja koja su gotovo potpuno opustjela. Bijakova nam daje zaklon od primorskih južina ali i postavlja granicu: tko je unutra teško će vani, tko iziđe teško će se vratiti. Vidite, vrtli i pristave što se spuštaju od moje kuće do na cestu Zagvozd - Slivno, kud vam god oko seže, to je samo mreža suhozida. Strancu kao što ste vi, čine se suludima te naizgled beskorisne zidine naslagana kamenja, i ne pada mu na um da su se, za svaki pojedini kamen, neka trudna leđa saginjala, polagala ga i ugrađivala kako jesenje kiše ne bi otplavile ovo malo zemlje u krču.
Alati u zapećku
Prizor što nam puca pred očima, jedinstven je plod vještine i mudrosti čovjeka iz krša jer se drukčije ovdje nije moglo opstati. Milan nastavlja:
- Generacije naših, ovdje su gradile i podzidavale svoj životni prostor. Svaka pa i najsiromašnija kuća ima mjesto življenja, rađanja i umiranja, čatrnju, pojatu za stoku, pristave za sijanje ozimice, raži i sočivice ( Da nam je danas malo one sitne, mrke i mirisne!), kamenu sopicu pred kućom za odmor u ljetnim sutonima, ali i mjesto svoga vječnog počinka pod jednostrukom preslicom i brecavim zvonom. Sve se na kamen naslanja i sklanja u njegovu sjenu.
- Rijetki se u Imotskoj krajini još bave kamenom na tradicionalan način. U zapećak su bačeni stari alati: pikamberi, škarpeli, bućarde, tajente, mace, marteline, ćapaduri, s kojima bi klesari, skrušeno kao pokajnici, poniknuli uz kamen i tuckali, kresali puni opreza. Kamen se u petradi, kavi, nije minirao dinamitom da ga ne rastrese, nego barutom koji ga je nježno odvajao i tek odlomljeni komad zabijelio bi se poput snijega na visovima Bijakove. Gradilo se klakom i crvenicom - takva se gradnja zvala usuvo. Kuće građene tom tehnikom mahom su se pokrivale kamenim pločama (sače) kaskadno položenim na hrastove merteke. Svaki muškarac u selu bio je ujedno i majstor. Danas je samo preostao Luka Lizatović, jedini koji se bavi kamenom, obrađuje ga i živi od njega.
Milan priča i hrani kozu i dva zaigrana kozlića.
- Ne držim ih zbog koristi nego iz navike. Kad opusti pojata znači da ni ja nisam zadugo.
Uputio nas je u obližnji, također polu-napušteni komšiluk, gdje Luka živi i radi.
Dočekao nas je hrvatski ovčar Janko mašući repom, a onda su istrčala tri plavokosa nasmijana djeteta, svi ispod šest godina. Ovdje ih moramo pozdraviti navodeći im imena: Ivana, Ivan i Ante, koja su, pod brižnom pažnjom majke Karmele, dala smisao našem posjetu. Djeca! Škola! Život! Kakvo tek veselje oni predstavljaju u selu rijetkih preostalih staračkih domaćinstava i - samo tri učenika u osnovnoj školi. Nagodinu će ih biti četvero.
Luka će, s potpunim mirom čovjeka koji je riješio svoje dvojbe:
- Proveo sam petnaest godina u Splitu učeći zanat kamenoklesara kod vrsnog majstora. Split je grad velikih mogućnosti i dobre perspektive, međutim ja sam prerastao okvir koji mi je postavljen u toj radionici i ambicije su me vodile k osamostaljenju. Želja da se vratim u rodno selo prevladala je. Vratio sam se i započeo s radom. Sagradio sam kuću i radionicu na vlastitu zemljištu i uz pomoć obitelji koja je vjerovala u moj rad i nadarenost te sam počeo nabavljati strojeve za vađenje kamena i njegovu obradu. Posao je krenuo.
Radionica se nalazi u blizini goleme javne čatrnje s najvećim perimetrom koji možete zamisliti, a oko nje, veliki monoliti domaćeg kamena dolita, nedavno izvađeni iz obližnjih kava Lukinom mehanizacijom, čekaju red za obradu. Samo Luka zna tajnu gdje se beru.
Domaće je domaće
- Kamen se danas uglavnom obrađuje strojno jer strojevi ubrzavaju i olakšavaju njegovu obradu do finalnog proizvoda. Na taj se način osigurava primjeren dotok sredstava kako bi ovakvo malo poduzeće moglo opstati i plaćati obveze. Ja danas upošljavam četvero ljudi, uključivši i mene sama. Prvi kredit koji mi je Županija nedavno odobrila, upotrijebit ću za nabavku stroja za pisanje slova i ornamenata na kamenim podlogama. Sve prethodno nabavio sam iz vlastitih sredstava.
Pitali smo ga za vrste kamena s kojima radi.
- Kod nas i vrsta kamena podliježe pomodarstvu. Iz Italije i BiH uvozi se ukrasni i građevinski kamen, mramori, polu-mramori, graniti itd. Radi se i s bračkim kamenom međutim, u našim klimatskim uvjetima, svakako je najbolje upotrijebiti domaći kamen koji odlično podnosi temperaturu vrelih ljeta i ledenih zima, primjerene je tvrdoće a kad se obradi, izgleda živo i struktura mu je savršena.
Upitali smo ga kako se nije odlučio na neki lakši zanat? Odgovor nas nije iznenadio, bio je gotovo očekivan.
- Kamen je izazov, kad zarežete monolit izvađen iz zemlje, ne znate što ćete otkriti, on čuva svoju tajnu i otkriva je samo najvještijima. Kako bih se ja (i širi ruke prema Bijakovi), ponikao iz ovakva kamena pejsaža, mogao baviti bilo čime drugim!?
Luka nas je poveo s južne strane svoje kuće na kojoj je počeo uređivati pročelje s rukom klesanim kamenim pločama i oblim pragovima obrađenim posebnim piketima, sve s mjerom i prema najzahtjevnijim estetskim kriterijima struke.
- Čekam mirovinu da se vratim starom zanatu i alatima. Danas malo tko ima dovoljno novca da plati ovakav rad. Moji radnici trebaju živjeti, djeca će u škole. Novo je vrijeme i svi žele imati sve, odmah.
Luka je nedavno darovao svome rodnom selu, rukom klesanu jednostruku preslicu za zavjetnu crkvicu sv. Ante iz 18. stoljeća, na brdu Vitrenik (820m) koju je srušio grom kad je poharao okolna brda, rascijepio zidove, otvorio grobove i spalio raslinje.
Pozdravljamo se s Lukom i ukućanima, i put pod noge u smjeru Imotskog.
Napisala : Maja Peršen
Luka Lizatović,kamenoklesar-OBRADA KAMENA - ZAGVOZD, Tel:021/855617 Adresa:Krstatice bb
Dragi moji Krstačani,drago mi je da i ova stranica postoji ,pa da mogu pozdraviti sve u svim selima i zaseocima u Krstaticama. Ja sam iz donje Zečvine.Živim u Zagrebu,ali srce me vuče tamo di su korijeni.Did mi se tu rodio,pa da je živ,bilo bi mu drago vidit selo,pa makar i na ekranu. aj metnite koju sliku iz D.Zečvine,jer ima ih jako malo. Podržavam to što mislite na branitelje,i da im se digne spomenik,ako nešto treba za pomoć slobodno se obratite,lijep pozdrav!!!!!
Mario Zec, Zagreb
| < | srpanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
-Vijesti i događaji iz Krstatica
- Pišite nam na adresu :krstatice1@gmail.com
Krstatice na Facebooku
KATOLIK
NAŠA WEB STRANICA
KNJIGA GOSTIJU-KLIKNI
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
NAŠA WEB STRANICA
C H A T
VIDEO KRSTATICA- YOU TUBE
BIOKOVO
GOSPA OD KARMELA ŽUPE ZAGVOZD
ZAGVOZD PORTAL
Goran Lišnjić-Goce
Glumci u Zagvozdu
Zagvozd blogspot
ŽUPA BIOKOVSKA
RASTOVAC-ZAGVOZD
Zagvozd bloger
Zagvozd blogspot/druga stranica/
RAŠĆANE
IMOTSKA KRAJINA
IMOTSKI
KNJIGA GOSTIJU
KLIKNI OVDJE
Položaj crkve Prečistog Srca Isusova u Krstaticama /Google mapa/
Prikaz veće karte
O B A V I J E S T
POŠTOVANI MJEŠTANI I PRIJATELJI KRSTATICA!
HTJELI BISMO VAS OBAVIJESTITI DA SMO POKRENULI AKCIJU ZA IZRADU TRGA „SRCA ISUSOVA“ SA SPOMEN OBILJEŽJEM U ČAST POGINULIH BRANITELJA KOJIH JE OVDJE U NAŠEM MALOM SELU, SEDMORICA.
NAŠ PRVI KORAK JE OTKUP ZEMLJIŠTA I IZRADA IDEJNOG RJEŠENJA ZA NAVEDENO.
APELIRAMO NA VAŠE SRCE DA SE ODAZOVETE OVOJ NAŠOJ MOLBI KAKO BISMO USPJELI OSTVARITI OVU NAŠU IDEJU I OBILJEŽITI NAŠ KRAJ ZA SVA VREMENA VJEROM I DOMOVINOM.
MOŽETE IMATI PUNO POVJERENJE U NAS
VAŠE IME ĆE BITI TRAJNO ZAPISANO U SRCIMA NAŠEGA MJESTA I NAŠE ŽUPE
HARNO ZAHVALJUJUĆI ZA VAŠU DOBROTU
SRDAČNO ZAHVALJUJU ORGANIZATORI
POTPUNE INFORMACIJE MOĆI ĆETE DOBITI NA:
TEL.021/855-633 MOB.098/9801266 MOB.098/500086
ŽIRO RAČUN ŽUPNOG UREDA-KRSTARICE
-23300031100330689
TRG "SRCA ISUSOVA" U KRSTATICAMA
SPLITSKA BANKA D.D. SPLIT
Poznati Krstačani
Fra Šimun Gudelj
Fra Šimun Gudelj rodio se 14. rujna 1724. u Vrdolu gornjem, danas Krstatice, selo u Imotskoj krajini. Zvao se Mate, a dobio je ime Šimun kada se zafratrio u samostanu sv. Križa u Živogošću, u Makarskom primorju. Pismenost je stekao kod mjesnog župnika također u rodnom selu, danas Župa biokovska. (U njegovo doba Krstatice i Župa biokovska sačinjavali su jedno selo — Vrdol gornji koji je bio jedna crkvena župa). Niže nauke učio je u Makarskoj, a filozofiju i teologiju u Šibeniku i u Padovi.
Nakon svršenih studija imenovan je za župnika u Slivnu, u Imotskoj krajini, gdje je ostao od 1750. do 1757. Tu je podigao i crkvu, odnosno pridonio njezinoj dogradnji godine 1757. (1) Nakon toga dolazi za župnika u susjednu Kozicu, gdje službuje od 1757. do 1760. Kasnije je Gudelj bio učitelj novaka — franjevačkih pripravnika u Visovcu na rijeci Krki, gdje je ostao pet godina, Godine 1765. postavljen je za samostanskog starješinu u Imotskome. U Imotskom je ostao do smrti godine 1804. (2)
Gudelj se već rano dao na pisanje, i u toku svoga života napisao je nekoliko radova na hrvatskom i latinskom jeziku. Na latinskom je jeziku napisao u Visovcu priručnik za one, koji su se spremali za svećenički poziv, pod naslovom »Examen ordinandorum confessariorumque ex labore patris Simonis Gudegl novitiorum instructoris in caenobio Vissovacensi. MDCCLXII.« — U Imotskom g. 1765. piše kroniku, u kojoj opisuje uglavnom ljude i događaje svoga vremena, druge polovine 18. stoljeća. Kronika je pisana u Arhivalnoj knjizi imotskoga samostana, gdje se i sada nalazi sačuvana. U njoj su ocrtane pojedine ličnosti zaslužne za crkvu i samostan.
Paralelno s kronikom piše Gudelj i svoju ljekarušu, koju je, kako se vidi na prvoj strani, posvetio prijatelju don Grgi Ujeviću, župniku Imotskih Poljica, a završio ju je godine 1771.
Pod stare dane sjetio se svojih predaka i želio ostaviti im trajan spomen. Tako je nastala rukopisna knjižica »Libar od familie Radić — Gudelja, koga napisa otac fra Šimun Radić — Gudelj. U Imoskomu na prvi rujna 1794.« (3) Knjižicu, kojoj je glavni sadržaj genealogija njegova plemena, završio je 9—10 godina pred smrt. Počeo ju je pisati mnogo prije, godine 1779., i pisao u više navrata. Pored genealogije plemena Radić — Gudelj, u njoj se nalaze razne priče, molitvice i pjesme. Ima isti format kao i ljekaruša (19x14 cm), a obuhvaća 90 paginiranih strana i dva nepaginirana lista. Napisana je, kao i njegova ljekaruša, bosanskom ćirilicom s naslovnom stranom u latinici, vrlo lijepim rukopisom.
Ta njegova knjižica i ljekaruša posljednji su ostaci »ćirilske pismenosti« dalmatinskih franjevaca, o čemu je pisao S. Urlić.
DA SE NE ZABORAVI
Budi se život u Krstaticama
Krstatice, selo u zagvoškoj općini uvučeno u brda podno Biokova, koje je 70-ih godina imalo i gotovo tisuću stanovnika, a danas samo njih 195, i to u poznim godinama, dugo će pamtiti blagdan svojega zaštitnika, Srca Isusova. Osim veličanstvene procesije, blagoslova kapele Gospe od Zdravlja, posvećene palim braniteljima Domovinskog rata, iz Krstatica ni najstariji mještani ne pamte da se u jednom danu krstilo četvero djece iz njihovih zaselaka. Župnik don Jakov Dragušica, pred mnoštvom vjernika u okružju mjesne crkve, krstio je četiri dječaka: Ivana Lizatovića, Ivana Budalića te braću blizance Tona i Dina Lizatovića. Krštenje je prošlo u suzama radosnicama ne samo roditelja i kumova, već i starih Krstačana koji su se pitali vraća li se ovim znamenitim činom ponovno život u napuštene Krstatice.
OBJAVLJENO 11.6.2002.
Krstatice - Misir od krumpira
U Krstaticama, selu u općini Zagvozd, tamošnji poljoprivrednici sve odreda populacije od 60 godina naviše, zadovoljno trljaju ruke. Povrtlarske kulture koje se tu sade već stoljećima, poput mrkve, repe, rotkvice, kupusa, krumpira, rodile su da se ne pamti
Kada ne rodi u polju — rodi u brdu, stara je narodna uzrečica kod imotskih poljoprivrednika. Upravo ta uzrečica obilježila je ovogodišnju jesen na području Imotske krajine. I dok su nezapamćene kiše i vlažno vrijeme tijekom srpnja, kolovoza i rujna uzrokom slabog uroda grožđa, žitarica te povrtlarskih kultura u Imotskom polju, dotle u pitomim, ali vlagom uvijek oskudnim docima imotskog pobrđa, prava blgodat. U Krstaticama, selu u općini Zagvozd, tamošnji poljoprivrednici sve odreda populacije od 60 godina naviše, zadovoljno trljaju ruke. Tradicionalne povrtlarske kulture koje se tu sade već stoljećima, poput mrkve, repe, rotkvice, kupusa, krumpira, rodile su da se ne pamti.
— Ovo je pravi Misir — veli nam stari Stipe Gudelj u krstatičkom zaseoku Gudelji. — Od Raka do Donje Zečevine rodilo da se ne pamti. Tko je na vrijeme posijao i zagnojio stajskim gnojivom, taj i ne može sve izvaditi iz zemlje. Ne pamtim takav krumpir, repu i kupus već desetljećima.
— Što je rodilo ove godine, ni najstariji ne pamte — vele nam bračni par Stipe i Ruža Gudelj. — Fala Bogu, krumpira ima toliko da nas je i sramota kazati jer ga i svinjama moramo davati. Mrkva je iznad svih mjerila, stočna repa veličine koja se ne pamti već 60 godina — govore oni.
— Mojoj djeci u Splitu ne treba kupovati niti jednu povrtlarsku kulturu — kazuje Ruža. — Dođu subotom u Krstatice, napune automobile zdravom hranom.
U pitomim podbiokovskim docima Ante Gudelj Bubica iz zemlje vadi kapitalne primjerke repe, krumpira i mrkve.
— Nalazim primjerke repe od sedam i više kilograma, krumpira da ga u ruku ne možeš staviti — veli Ante. — Nitko u Krstaticama ne koristi umjetno gnojivo, nego stajsko od koza i ovaca. Kušajte mrkvu kako je slatka, glavati i zeleni kupus. Sada imamo asfalt kroz selo, javnu rasvjetu, telefon, uskoro će voda i tunel kroz Biokovo. Pozivam sve Krstačane da se počnu vraćati u svoje napuštene domove jer za nekoliko godina, ako se ovi plodni doci počnu redovito obrađivati i natapati, Krstatice će biti najveći izvoznik zdrave hrane u Imotskoj krajini.
Napisao : Braco Ćosić
OBJAVLJENO 17.11.2002.
GROMOVI PO CRKVICI
Nevrijeme koje je na Uskrsni ponedjeljak haralo Zabiokovljem ostavilo je i te kakvog traga na jednom od najstarijih sakralnih objekata na području Imotske krajine — crkvi sv. Ante na brdu Vitreniku u župi Krstatice. Tek je u petak na licu mjesta župnik don Jakov Dragušica sa svojim župljanima vidio tragove nevremena, ali i, po svemu sudeći, brojne udare gromova.
— Još mi je jedna moja župljanka prije dva dana kazala da je u ponedjeljak oko 8 sati naprosto sijevalo na brdu Vitreniku kod crkve sv. Ante. Nisam pretpostavljao da se dogodila neka šteta, ali evo tek sad vidim da je grom, ili gromovi, učinio uistinu veliku štetu — rekao nam je župnik don Jakov Dragušica.
I doista, u okružju same crkve izrovana je na nekoliko mjesta zemlja kao da su padale granate, a uništen je također i zapadni zid te stare crkve, tako da će se on morati kompletan obnoviti. Grom je uništio i postolje zvonika, a razbijeno je i jedno od najstarijih zvona na području Imotske krajine. Koliko su jaki bili udari groma, svjedoči i činjenica da je i nekoliko desetaka metara od crkve zemlja izrovana, a kamenje i okolni zidovi razbacani na sve strane.
— Prema prvim procjenama, šteta se kreće oko 70-100.000 kuna i nastojat ćemo uz pomoć naše biskupije, ali i mog vjerničkog puka u Krstaticama, obnoviti ovu staru crkvu kako bi nam izgledala kao i prije — riječi su don Dragušice.
OBJAVLJENO 18.4.2004.godine
Donja Zečevina:
Starci odsječeni od svijeta
- Snijeg je okovao Imotsku krajinu. U urbanim sredinama gdje su prometnice čiste i prohodne i ne predstavlja problem nego zadovoljstvo najmlađima. No, u brdskih područja Imotske krajine snijeg je poremetio ionako oskudan i težak život tamošnjih stanovnika.
Tako je jučer bilo i u zaseoku Donja Zečevina u Krstaticama u općini Zagvozd. Iz dimnjaka desetak kuća obgrljenih bjelinom, gotova da i dima nema. A i kako bi ga bilo kada u zaseoku živi petero starih i gotovo nemoćnih ljudi.
Jedna od njih je i devedesetrogodišnja Anđa Zec. Živi sama u kući, a snijeg i led okovao sve, dokle se pogledom seže. Je, sine moj, vako ti je kada si star i nemoćan. Moraš sve sam. Očistila sam jutros malo sniga oko kuće i dva puta posrnula. Još su četri stare žene i jedan stari čovik nemoćan. Najteže je kada je snig. Nitko ne navrati osim našega dobrog poštara, Bog mu da zdravlje, priča nam stara Anđa kada smo je pitali kako podnosi zimu.
Vrijeme je bilo ručku pa pitamo Anđu što će kuhati jer na štednjaku nismo vidjeli ništa.
Staračkim rukama izvadila je malu tavicu, u nju stavi dvije šačice brašna, zaprži ga na vatri, zalila vodom, promiješa i stvori se kašica. Dodala je kap-dvije ulja, soli i 93-godišnjoj Anđi to je zimski ručak.
- Sutra ću staviti u peć dva-tri kumpira, preksutra ,ako budem živa, opet ću kašicu, veli Anđa kada smo odlazili do prometnice Krstatice-Zagvozd. No, ostade zima tu negdje oko srca. Zbog stare Anđe i njezine zimske kašice.
OBJAVLJENO 26.1.2005.
