Sailor

Nedugo sam dobila narudžbu da iskopiram jednu predivnu sliku za jednog mladog mornara. Zapravo, ta slika ima dosta duboko značenje. Pristala sam da je radim jer me podsjetila na tatu. Moj tata je bio mornar 20 godina. Naslušala sam se mornarskih priča. Kad bi pričao kako su plovili, kad su čovjeka izgubili na Atlanitiku, pa o pljački pirata, kad su imali ogromnu rupetinu na brodu koja je puštala vodu, kako su se borili bolesni bez doktora. Naravno bilo je i vesellih dana no ovo mi sada ovaj trenutak pada na pamet...
Sjećam se kad sam kao mala curica sa mamom odlazila u posjetu kad su doplovili bliže, u Italliju, čak jednom i u Rijeku ako se ne varam.. Za mene je taj brod bio nešto najogrominije što sam vidjela u životu, brdo dizalica, kontenjera i još više željeza. Svaki kat broda bio je obojan u drugu boju, znala sam trčat gore-dolje po cijele dane.. Jednom sam se uspijela ušuljati i do kapetanove rezidencije.. Da, bili su to za roditelje teški dani-godine, predpostavljam. No ja ih pamtim kao sretne. I sretna sam što ga more nije uzelo, već se vratio doma i rekao da je dosta i više ne priča te priče, iako ih ja volim, zaista je taj dio života ostavio iza sebe.

Oznake: art