utorak, 02.01.2007.

AC DC

Kada vec pisem o BON SCOTTU evo malo o AC DC Australski bend AC/DC jedan je od najčvršćih argumenata kojeg u rukama drže svi rock fanovi uvjereni da je upravo muzika koju su odabrali nešto najbolje što je ikada ponuđeno u toj vrsti umjetnosti. Usto, nemali je broj onih koji tvrde da je baš AC/DC najbolji rock bend koji je ikada postojao. I hvala Bogu, još uvijek postoji.

A je li on baš pravi australski bend i zaslužuje li karakteristike iznesene u uvodu, proanalizirajmo zajedno u priči o njemu, u kojoj se u beskraju poznatih podataka možda i najmanje spominje detalj da je ona započela Škotskoj, točnije u Glasgowu. Tamo je naime, živjela obitelj Young, koja se šezdesetih godina prošlog stoljeća s djecom seli u australski Sydney, u kojem braća započinju svoje rock karijere.

Za početak u različitim periodima i svatko na svojoj strani. Najstariji George svirao je sredinom šezdesetih u The Easybeats, nešto kasnije je Malcolm bio u The Velvet Underground (s Lou Reedovim ga povezuje samo ime), a tada još dječačić Angus u Kantuckee i Tantra. Ideju da oforme zajedničku skupinu dao je još ranije George, a realizirana je tek 1973. godine. Naime, početkom te godine George, Angus i Malcolm bili su u Marcus Hook Roll bend zajedno s Harryjem Vandom, s time da je George u početku bio zadužen i za produkciju i promociju.

Kako bend nije imao posebnih uspjeha, odlučili su oformiti novog. A da obitelj Young ima potpuniji udio u stvaranju legende, pobrinula se sestra Margaret, koja je, vidjevši taj natpis na stroju za pranje rublja, predložila da novoosnovani bend nosi ime AC/DC. U prvoj postavi bili su gitaristi Malcolm i Angus Young, pjevač Dave Evans, basist Larry Van Kriedt i bubnjar Colin Burgess (Master's Apprentice).

Kako je u to vrijeme, a bila je 1973. godina, Angus imao svega 18 godina (rođen je 31.3.1955.), Margaret je došla na još jednu originalnu ideju. Predložila je naime, da njegov školski izgled, nalik na onaj iz Ashfield Boy's High School u Sydneyu koju je pohađao, bude zaštitni znak benda. I taj joj je prijedlog prihvaćen, a epilog je poznat; Angus još i dan danas po stageu skakuće u kratkim hlačicama i kratkoj majici, a nerijetko i u šilterici.

Nakon uobičajenih demo nastupa po lokalnim klubovima, AC/DC prvi ozbiljniji nastup bilježi zadnjeg dana 1973. godine, u, tada poznatom, Sydney Chequers night clubu, kojeg je, među ostalima, proslavio i Frank Sinatra. Iako je još bio gotovo tinejdžer, Angus se već u početnom periodu prometnuo u lidera benda, a uz dinamičan i eksplozivan stage acting pokazivao je veliko gitarističko umijeće.

Početkom 1974. godine dolazi do prvih promjena, te Burgessa mijenja Rob Carpenter, a njega ubrzo Peter Clark. Do promjene je došlo i na bas sekciji; umjesto Van Kriedta stiže Rob Bailey (ex-Natural Gas). Ta postava snima prvu ploču u povijesti benda - singl "Can I Sit Next To You Girl/Rockin' In The Parlour", kojeg produciraju George i Vanda, a objavljena je samo na australskom teritoriju u izdanju Albert Productions.

Nakon toga slijedi selidba u Melbourne, gdje bilježe prve zapaženije nastupe, i to u kolovozu 1974. godine, kada sviraju s Lou Reedom na njegovoj australskoj turneji. Nakon toga dolazi do novih promjena u line-upu. Naime, u rujnu grupu napušta pjevač Dave Evans, i to iz razloga jer je odbijao nastupati uživo (!?), te Bailey i Clark, tako da su ostala samo braća Young. Evans je s bubnjarom Tony Kerranteom osnovao skupinu Rabbit, s kojom je snimio dvije ploče, a u kasnijoj karijeri, koja usput rečeno i nije donijela neke značajnije uspjehe, bio je član skupina Hot Cockerel, Finch, Contrabend, The Beast, Heaven i The Headhunters.

Kako je u planu bilo snimanje debi ploče, krenulo se u potragu za pjevačem, obzirom da je u međuvremenu angažiran basist Bruce Houwe, dok je za bubnjeve sjeo njegov kolega iz Fraternity, Robert "Bon" Scott, tada vozač autobusa u bendu. No, Bon nije bio samo vozač. On je šezdesetih i ranih sedamdesetih svirao bubnjeve i pomalo pjevao u australskim pop, blues i rock skupinama The Spektors, The Valentines i spomenuti Fraternity. A baš je s Fraternity, zahvaljujući pobjedi na jednom natjecanju koju im je priskrbjela pjesma "Battle Of The Sounds", ubilježio nastup u Engleskoj sa skupinom Geordie, također jednim od bitnih imena u povijesti AC/DC.

Kako i zašto, saznat ćete nastavite li čitati ovaj tekst. Posljednji bend u kojem je nastupao prije angažmana u AC/DC bio je The Mount Lofty Rangers, u kojem je svirao s Peterom Headom iz Headbenda.

Kako se situacija u bendu, vezana na pronalaženje novog pjevača nije odvijala željenim tijekom, Bon je na nekoliko proba preuzeo mikrofon, i njegovim su pjevačkim umijećem braća Young bili oduševljeni, te je tako je riješen najveći problem; pronađen je novi vokalni solista. I to kakav. Spomenimo i podatak da je ovaj izbor, uz nanovo provjerene Bonove pjevačke sposobnosti bio temeljen i na njegovim ranijim iskustvima, obzirom da je još 1971. godine pjevao sa skupinom Black Father, a godinu kasnije i na solo ploči Vincea Lovegrovea, ali i u svim ostalim bendovima u kojima je radio.

Doista nije potrebno posebno isticati kako je Bonov pjevački angažman u AC/DC bio savršen potez. Njegov je grubi, prodoran, buntovnički vokal, koji je zvučao kao da sam sebi reže grlo, kao i dominantan izgled i držanje, radi kojeg je bio nazivan i 'macho ikonom', vrlo brzo postao zaštitni znak benda. Upražnjeno mjesto za bubnjevima preuzima ranije spomenuti Tony Kerrante, dok je bas na snimanju ploče svirao George Young, koji ju je s Vandom i producirao, s obzirom da je Houwe u međuvremenu otišao.

Debi ploču "High Voltage", koja je snimljena u siječnju 1974. godine za samo deset dana, objavio je 17. veljače za australsko područje Albert Productions, a sadržavala je osam pjesama. Sedam napisanim u kooperaciji Young/Scott/Young, te Joe Williamsova "Baby, Please Don't Go". Ta je ploča donijela snažne gitarističke riffove, koje su u suradnji sa solo dionicama i opisanim vokalima hard rocku donijele novu dimenziju, usmjerivši ga u pravcu heavy metala, mada ne treba zaboraviti da je imala i dobar blueserski prizvuk. Već je ta ploča dobrim dijelom definirala unikatni stil za kojeg se nikad nije usaglasila točna definicija, a mnogi su njihov sound, što se u to vrijeme ljepilo mnogim rock bendovima jer je bilo najjednostavnije, okarakterizirali kao 'prljav'.

Mada su članovi sebe nazivali rock bendom, bilo je jasno da je, nakon Led Zeppelinovih i Black Sabbathovih, ispisana još jedna svjetla stranica u evoluciji hard rocka i heavy metala. Usto, "High Voltage" je maksimalno zapalio relativno suzdržane Australce, zavladala je prava pomama za tom pločom, te je ušla na 7. mjesto australske Top ljestvice, što je bio i više nego neočekivan uspjeh. Tada je na mjesto basiste stigao Mark Evans, a umjesto Kerrantea novopristigli bubnjar zvao se Phil Rudd, pravim imenom Rudzevecius (ex-Buster Brown, Coloured Balls)

Snimanje druge ploče započelo je u srpnju 1975. godine, da bi ona pod imenom "T.N.T." izašla u veljači 1976. Glazbena formula bila je nalik na onu s "Hight Voltage", a s njom je postignut još veći uspjeh; 2. mjesto australske i 35. novozelandske Top ljestvice. Nakon njezina izlaska organizirana je tzv.'klupska turneja', u kojoj su uglavnom nastupali po australskim klubovima, a dodatni uspjeh donijelo im je sudjelovanje u tada super popularnom TV showu "Countdown".

"T.N.T." je izbacio čak četiri hit singla, od kojih je najuspješniji bio "It's A Long Way To The Top (If You Wanna Rock n' Roll)", u kojem je Bon svirao gajde, tradicionalni škotski instrument, i za koju je snimljen TV spot. Također, našao se tu i Chuck Berryjev cover "School Days". Takva popularnost nije prošla nezapaženo, te AC/DC potpisuje ugovor s Atlantic Records, izuzetno moćnom izdavačkom kućom, za koju je podsjećamo, snimao i veliki Led Zeppelin.

Uslijedila je britanska turneja s Rainbow i Black Sabbath, a popularnost je internacionalizirana izdavanjem ploče "High Voltage" za svjetsko tržište, na kojoj se našao miks najboljih pjesama s prva dva 'australska izdanja'.

U ljeto 1976. godine počinje se snimati treća ploča, da bi ona pod imenom "Dirty Deeds Done Dirt Cheap" u Australiji izašla 20. rujna, a u ostatku svijeta dva mjeseca kasnije, i to s određenim razlikama. Uočljivija od njih bila je na coverima; na australskom su bile karikature Angusa i Bona uz bilijarski stol, dok je ona poznatija sadržavala šest ljudskih individua s crnom trakom na očima i društvom s najboljim čovjekovim prijateljem, psom. Razlika je bila i u pjesmama. Sedam ih je bilo na oba izdanja, a dvije različite bile su "R.I.P." ("Rock In Peace") i "Jailbreak" na australskom, te "Love At First Feel" i "Rocker" (objavljena i na "T.N.T."), na svjetskom izdanju.

Najpoznatiji naslovi bili su onaj naslovni i "Problem Child", a zanimljivo je i to da je ploča u Americi izdana tek 1981. godine, što joj nije smetalo da ostvari odličan uspjeh; 3. mjesto na Top ljestvici i 7.000.000 prodanih kopija. Bilo je tu istina, puno zasluga dviju ploča izdanih početkom osamdesetih, no, i ova je bila odlična. S muzička je strane bila daljnji progres u pravcu hard 'n' heavyja, isti su bili autori svih pjesama (M. i A. Young i Scott), a i producenti (George Young i Vanda).

Nakon kraće promotivne turneje, početkom 1977. godine počelo je snimanje četvrte studijske ploče, koja je napravljena tijekom siječnja i veljače, bez promjena u kreatorskom i producentskom timu. "Let There Be Rock" objavljena je kao i prethodna u dvije verzije; australskoj (ožujak 1977.) i internacionalnoj (23. lipanj), i opet je bilo razlike u coveru i među pjesmama. Na australskom coveru je bio dio vrata gitare s prstima svirača i 'normalnim' slovima u imenu benda, dok je svjetska verzija prikazivala članove benda na nastupu uživo, a i prvi puta je korišten novi logo, koji će, osim na "Powerage", biti još jedan u nizu prepoznatljivih zaštitnih znakova svih kasnijih izdanja.

Ta je ploča bila još žešća od prethodnice i označena je kao najmetalnija od svih koje je AC/DC dotad objavio, a u kasnijim su je godinama mnogi rock i metal muzičari označili kao djelom koje je najviše utjecalo na njihovu kreativnost. Poput recimo, Dave Mustainea iz Megadetha. Veliki hitovi s nje bili su, a još su i danas, "Let There Be Rock", "Dog Eat Dog", koja je prije izlaska ploče u Australiji objavljena kao singl, s "Carry Me On" na B-strani, zatim "Bad Boy Boogie" i "Whole Lotta Rosie". Sedamnaesto mjesto u Velikoj Britaniji, 20. u Australiji i 42. u Novom Zelandu bili su njezini najznačajniji plasmani.

Uz podatak da niti na njoj nije došlo do promjena u autorskom i producentskom poslu, spomenimo i dvije zanimljivosti vezane uz "Let There Be Rock" - 1980. godine objavljena je u video varijanti s pjesmama snimljenim uživo u Parizu, a 2001. godine čitatelji magazina Q izabrali su je među 50 najboljih heavy metal albuma svih vremena. Isto tako, njezin je izlazak popratila velika europska turneja, na kojoj AC/DC nastupa opet s Black Sabbath, i koju je obilježio incident. Naime, Geezer Butler je u pijanom stanju nožem napao Malcolma, nakon čega je došlo do zahlađenja odnosa između bendova, a i zajedničke turneje. Ipak, ne i onoga između Ozzya i Bona, koji su ostali bliski prijatelji. Krajem ljeta te godine održana je i prva velika sjevernoamerička turneja s REO Speedwagon, a na jesen slijedi kratki povratak u Europu, pa onda opet put američkog kontinenta i tour s Kiss i Rush.

Početkom 1978. godine kreće se u snimanje nove ploče, i to s novim basistom Cliffom Williamson, koji je svirao u britanskim hard rock skupinama Home i Bandit, a bendu se pridružio tijekom američke turneje, nakon što je otišao Mark Evans, koji je u kasnijem periodu nastupao s Heaven, Hellcats i Mama's Darling.

Peta ploča "Powerage" snimana je u veljači i ožujku, a objavljena u svibnju 1978. godine, i bila je prva koju je Atlantic Records istovremeno distribuirao u sve dijelove svijeta. U producentskom se poslu Georgeu i Vandi priključio Angus, koji je s Malcolmom i Bonom i ovoga puta bio autor svih pjesama. "Powerage" je bila još žešća i čvršća od "Let There Be Rock", barem je takvom označena u kritikama, a u Americi je bila 33., i prodala se u platinastom tiražu, dok je u Velikoj Britaniji bila za još sedam mjesta uspješnija.

"Rock 'n' Roll Damnation", "Gimme A Bullet" i "Riff Raff" bile su najslušanije pjesme te ploče. I ovoga je puta bend obišao Europu, pa zatim Ameriku, gdje su tourirali s Aerosmith, Alice Cooperom, Rainbow i Journey. A zahvaljujući svojim supereksplozivnim nastupima svakodnevno su oko sebe okupljali sve veći broj sljedbenika. Na europskom dijelu turneje, točnije na koncertu održanom 30.4.1978. godine u Apollo Theatreu u Glasgowu, snimljen je materijal koji je objavljen 13.10.1978. godine na "If You Want Blood You've Got It" - prvoj live ploči koju je izdao AC/DC, a posljednjoj koju je producirao dvojac George Young/Harry Vanda.

Deset najvećih pjesama objavljenih na njoj potvrdile su AC/DC kao prvorazrednu koncertnu atrakciju, čiji su nastupi nakon samo četiri godine postojanja bili redovito rasprodavani, bilo da su se održavali na otvorenom ili u zatvorenom prostoru; AC/DC je 'gazio' sve pred sobom i u to je vrijeme bio daleko najjače hard/heavy rock ime.

Došlo je i vrijeme za novu ploču, koju je producirao Robert John "Mutt" Lange (Def Leppard), a snimana je u Roundhouse studiju u Londonu. Šesta ploča, o njoj je riječ, izlazi u kolovozu 1979. godine pod imenom "Highway To Hell", a naslovna joj je kompozicija zasigurno jedna od najizvođenijih hard 'n' heavy pjesama u povijesti. Sve su ostale pjesme s te sjajne ploče, nažalost bile debelo u njezinoj sjeni, pa su neki vrhunski naslovi bili nezasluženo zapostavljeni. Poput "Touch Too Much", "Girls Got Rhythm" ili "If You Want Blood (You've Got It)".

Ploča je, kao i ranije, ubilježila značajne plasmane na Top ljestvicama; u Velikoj Britaniji je bila 8., Australiji 13., a u SAD-u 17., ujedno i prva koja se tamo prodala u više od milijun kopija. Uslijedila je nova velika europska turneja na kojoj su svirali s Judas Priest, pa američka s Prism, Def Leppard, Cheap Trick, UFO i Ted Nugentom. Usput rečeno, ne i nevažno, ploča je zbog naslovnice, na kojoj je bila slika benda s rogovima na Angusovoj glavi i 'streličastim' repom u rukama, izazvala velike kontroverze, a najglasnije su po običaju bile neke religijske sekte, koje su AC/DC nazivale 'antikršćanskom i đavoljom djecom', 'preimenovavši' originalno značenje njihovog imena u Anti-Christ/Devil Children.

To je uz dokazanu kvalitetu, ploči bila i dodatna, uvijek dobrodošla reklama. Recimo da je australski cover bio je nešto drukčiji. Na njemu je naime, bila ista slika benda, s time da su im se vidjele samo glave, a ispod njih je bio plamen, te vrat gitare u njemu, koji je simulirao 'cestu do pakla', s imenom ploče na vratu gitare, pri dnu naslovnice. Važnija promjena u coveru bila je samo za tržište Istočne Njemačke, i na njemu je bio samo logo benda i naziv ploče.

Turneja koja je uslijedila obara sve rekorde, a da je AC/DC bio izuzetno cijenjen i među kolegama, dokazuje i podatak da je u tako kratkom periodu nastupao s najvećim imenima rocka i hard rocka tog vremena; Boston, Heart, Scorpions, Nazareth, Foreigner, Van Halen, Styx, Blue Oyster Cult, Alvin Lee, The Doobie Brothers, The Who, Thin Lizzy...

Nažalost, kako to najčešće biva, svakoj sreći i veselju brzo dođe kraj, a ovdje je on stigao na najtragičniji način. Nakon prethodne cjelodnevne pijanke, Bon Scott je rano ujutro, 19.2.1980. godine pronađen mrtav u vozilu prijatelja, na parkiralištu u južnoj londonskoj četvrti. Službena verzija njegove smrti bila je 'smrt nesretnim slučajem nastala akutnim trovanjem alkoholom', a neslužbeno se govorilo i o još nekim razlozima njegove smrti. Bilo kako bilo, i što god da je točno, manje je bitno od činjenice da je muzički svijet izgubio strašno veliko ime, kojeg su cijenili svi koji ga jesu, ali i oni koji ga nisu poznavali. To je bio veliki šok za sve, a poglavito za članove benda, koji su u to vrijeme započeli s pisanjem materijala za novu ploču.

Usprkos tragičnom događaju, Malcolm, Angus, Cliff i Phill odlučili su nastaviti dalje, jer su smatrali da će upravo na taj način odati dužno poštovanje čovjeku koji je možda bio i najzaslužniji za uspješnu karijeru stvorenu u kratkom roku. Počela je hitna potraga za pjevačem, a prvi kandidat bio je Englez Steve Burton, koji je pjevao u The Starfighters, bendu Angusovog i Malcolmovog bratića Steviea Younga. Međutim, kako je on imao određenih problema s alkoholom, njegovo je ime izbrisano i nastavljena je potraga koja se već krajem ožujka zaustavila na još jednom Englezu, Brianu Johnsonu, pjevaču skupine Geordie, koji je kratko bio i u skupini Deathwish.

Zanimljivo je da s muzičke strane Geordie nije imao baš previše dodirnih točaka s AC/DC, no, braća Young su procijenili da je Brian Johnson pravo rješenje za bend i dostojna zamjena za pokojnog Bona. Usto, njegov je karakterni vokal bio kao stvoren da zamijeni legendarnog pjevača. Epilog ove priče je poznat. Jednostavno, teško je bilo moguće da se u tom momentu, pa može se reći i bilo kada i gdje god da se birao, mogao pronaći čovjek koji bi bio tako dostojna zamjena za Bona. Obično je unutar benda najbolnija promjena pjevača i najveći ih dio nakon takvih okolnosti ili krenu strmom silaznom putanjom ili totalno nestaju. Primjer AC/DC dokazuje upravo suprotno - pronađena je kvalitetna zamjena, kojom su krenuli dalje. A krenuli su, odnosno nastavili s aktivnostima na novoj ploči.

Drugog kolovoza 1980. godine izlazi "Back In Black", sedma studijska ploča, druga koju producira Lange, koja svojim imenom, ali i potpuno tamnom pozadinom na coveru direktno ukazuje na teško razdoblje kroz koje je bend prolazio te godine, i vizualnim je izgledom u potpunosti posvećena preminulom lideru. To je ujedno prva ploča koja je osvojila vrh neke nacionalne ljestvice, u ovom slučaju britanske, dok je u Australiji bila 2., Americi 4., a u Austriji 6.

Ona je, možda i zbog okolnosti u kojima je izdana, ali i dobrim dijelom zbog svoje stvarne kvalitete, doživjela ogroman uspjeh i slavu benda u tim teškim vremenima uzdigla do neslućenih visina. Što ne čudi, jer se sastoji od deset fenomenalnih pjesama, među kojima je teško odabrati najbolju. Podsjećamo samo da su se na njoj našle "Hells Bells", "Back In Black", "What Do You Do For Money Honey", "Shoot To Thrill", "Rock 'n' roll Noise Polution", te "You Shook Me All Night Long", još jedna u nizu super mnogo puta puštanih AC/DC-ovih pjesama, bez koje se tada nije mogao zamisliti čak niti program u disco klubovima, a kamoli onaj na radijskim postajama.

"Back In Black" je do kraja te godine samo u Americi prodana u 10.000.000 kopija, a u ostatku svijeta u još toliko, postavši novi muzički bestseller za sva vremena. Europa, Australija i Amerika ponovno su bila glavna odredišta promotivne turneje, a nastupalo se, uz ostalo i s Blackfoot, Nantucket i Saxon. Turneja je bogatoj koreografiji dodala još jedan detalj - Brianovo nošenje Angusa po pozornici. Sljedeće, 1981. godine, britanski časopis Kerrang proveo je glasovanje među svojim čitateljima, koji su naslov najbolje rock pjesme svih vremena dodijelili "Whole Lotta Rosie".

To je bila godina u kojoj se snimala osma ploča, koja se zove "For Those About To Rock We Salute You" i izlazi 23. studenog. Zanimljivo je da je ploča dobila ime po knjizi "For Those About To Die, We Salute You", koju je pročitao Angus i iz nje 'posudio' naslov. Knjiga govori o rimskih gladijatorima, čije su finalne riječi carevima nakon borbi bile "Moritur te Salutani", odnosno "...those who are about to die, salute you...". I tako je povijesna knjiga donijela naslov fantastičnoj hard rock ploči.

Po skromnom mišljenju potpisnika ovih redaka, upravo je "For Those About To Rock We Salute You" najbolje AC/DC ostvarenje, i smatram je jednom od deset najvećih heavy metal/hard rock naslova svih vremena. Ploča bi vjerojatno prošla i puno bolje da je izdana nešto kasnije, jer se na određeni način poklopila s "Back In Black", čija se popularnost niti godinu i nešto dana nakon izlaska nije stišavala. Samo je naslovna pjesma "For Those About To Rock We Salute You" odmah dobila zaslužen publicitet, a i danas je sa svojom 'topovskom koreografijom' stalni repertoar na live nastupima.

Na žalost, ostali kvalitetni naslovi, poput "Put The Finger On You" ili "Let's Get It" ostali su bez očekivane i zaslužene šire potpore. Usprkos tome, ona se u Americi, gdje je AC/DC i dalje najbolje kotirao, prodala u 4.000.000 kopija, a do današnjih dana svjetska prodaja je otprilike trostruko premašena. Usto, to je bila prva ploča koja je zasjela na prvo mjesto američke ljestvice albuma. Velika euro-američka turneja nije bila nikakva novost, tek možda podatak da se sviralo s Fastwayom i Y & T, a na briselskom nastupu u coveru "Lucille", gostovao je Atlanticov session bassista Phil Carlsson.

Veći dio 1982. godine grupa provodi na turneji, nakon koje započinje finaliziranje pjesama za novu studijsku ploču "Flick Of The Switch", koja izlazi u travnju 1983. godine i prva je koju su producirali sami članovi, ali i prva koja je zasjela na čelo australske ljestvice. Ploča snimana u Compass Print studiju u Nassauu na Bahamima označena je kao prekomercijalna i mekana, što je dobrim dijelom bilo i točno, obzirom da je sadržavala nekoliko, istina odličnih, ali premelodičnih, laganijih i srednjetempnih pjesama, poput "Nervous Shakedown" ili "Rising Power". Mada je točno da je bilo i nekoliko bendu tipičnih naslova kao npr. "Flick Of The Switch".

Problemi Phil Rudda s alkoholom kulminirali su tijekom snimanja ove ploče, i zbog stalnih svađa s kolegama on napušta bend, tako da je snimanje dovršeno sa session bubnjarom. Phila je kasnije zamijenio Simon Wright (Tytan, AIIZ, Tora Tora), koji je prvi nastup imao u listopadu u Vancouveru. Četiri mjeseca kasnije ta je ploča izdana u Americi, a da je došlo do lagane stagnacije, reklo bi se i zasićenja, govori i podatak o skromnom 15. mjestu američke ljestvice.

Istina je također da je tih godina popularnost heavy metala bila na samom vrhuncu, i veći dio hard rock publike priklonio se Def Leppardu, Quiet Riotu, Whitesnakeu, Iron Maidenu, Saxonu i ostalim skupinama sličnog stila. Velika europska turneja obilježila je 1984. godinu, s finalnim headlinerskim nastupom na Masters of Rock festivalu u Castle Donningtonu.

Deseta obljetnica rada obilježena je izdavanjem EP-a "'74 Jailbreak", na kojem je bila pjesma "Jailbreak" s australskog izdanja "Dirty Deeds Done Dirt Cheap", koja je objavljena u singl i video varijanti, te četiri pjesme s australskog izdanja "High Voltage".

U periodu od studenog 1984. do veljače 1985. godine u švicarskom se Montreuxu, u studiju Mountain, u produkciji Malcolma i Angusa odvijalo snimanje jubilarne, desete studijske ploče koja je izašla 28. lipnja pod imenom "Fly On The Wall". I ona je bila 1. u Australiji, a 7. u Velikoj Britaniji, dok je u Americi prošla dvostruko lošije od "Flick Of The Switch"; bila je naime, 32. Da je prekomercijalna i premekana, i njoj je bila glavna zamjerka, što je i ovdje bilo poprilično točno, no, imala je ona i svojih svijetlih harderskih trenutaka u pjesmama "Fly On The Wall", "Shake Your Foundations", "First Blood" ili "Sink The Pink".

S takvim se karakteristikama nisu slagali najodaniji fanovi, koji su i dalje punili dvorane i stadione kako američke turneje, koja se održala s Yngwie Malmsteenom i Loudness, tako i one australske i europske. Nešto kasnije izdan je video materijal "Fly On The Wall", na kojem se nalazilo pet pjesama s te ploče. Singl "Shake Your Foundations" se u veljači 1986. godine smjestio na 24. mjesto britanske Top ljestvice, a Cliff Williams je nešto kasnije gostovao na ploči skupine Adam Bomb.

Ploča "Who Made Who", sountrack Stephen Kingovog filma "Maximum Overdrive", objavljena je 27.5.1986., i na njoj se našlo devet naslova. Radilo se uglavnom o hitovima iz Brianovog razdoblja ("You Shook Me All Night Long", "Hells Bells", "Sink The Pink", "For Those About To Rock We Salute You"...), i tek jednim s Bonom ("Ride On"). Te su pjesme snimljene krajem 1985. godine u Compas Point studiju na Bahamima, a "Who Made Who" jE najbolje prošla, kao i većina dotadašnjih ploča, u Americi, gdje je prodana u 5.000.000 kopija, te u Velikoj Britaniji, ušavši tamo u Top 20. I to je izdanje popraćeno istoimenim video materijalom, na kojem je bilo pet pjesama.

Na kraćoj američkoj turneji u studenom, s AC/DC su svirali Dokken i Queensryche. Raven Records je 1987. godine objavio "Bon Scott-Seasons Of Change: 1968-1972", kolekciju pjesama skupina Fraternity i The Valentines.

Snimanje nove ploče odvijalo se u studiju Miraval u Parizu, a producirali su je ponovno George Young i Harry Vanda, s kojima se željelo čim više približiti soundu iz sedamdesetih. "Blow Up Your Video" izašao je u veljači 1988. godine, i bio je nešto jači od prijašnjih ostvarenja. Ali i s velikim nedostatkom u vidu potencijalnog hita, koji opet nije bio izbačen, a značajniji naslovi bili su "Heatseeker" i "That's The Way I Wanna Rock 'n' Roll".

Na američkom dijelu "Blow Up your Video Toura" Malcolm je imao problema sa zdravljem, te ga je zamijenio ranije spomenuti bratić Stevie, koji je debitirao u Cumberland Civic Centru u Portlandu. Na turneji su još jednom svirali s Dokken, pa s White Lion, L.A. Guns i Cinderellom. Po završetku te turneje Malcolm se vraća, a Stevie osniva Little Big Horn, kojeg je AC/DC želio pogurnuti i u tu svrhu angažirao vlastiti menagement, no, ta suradnja nije materijalizirana nečim konkretnijim.

Veći dio 1989. godine potrošilo se na pisanje, a kasnije i na snimanje nove ploče, za koju su ovoga puta Malcolm i Angus osim glazbe i aranžmana, pisali i tekstove, što je dotad radio Brian. To se otprilike poklopilo s odlaskom Simona Wrighta, koji se pridružio Ronnie James Diu na snimanju ploče "Lock Up The Wolves". Simona mijenja Chris Slade (Tom Jones, Gary Moore, Firm, Asia, GPS), s kojim se u studijima Windmill Road u Irskoj i Little Mountain u Vancouveru snima dvanaesta ploča "The Razors Edge", na kojoj je radio poznati kanadski producent Bruce Fairbain. Ta je ploča izašla u rujnu 1990. godine, i nakon gotovo deset godina pauze, donijela nove velike hitove, koji će označiti sva kasnija razdoblja benda.

To su bili "Thunderstruck" i "Moneytalks", pjesme za koje su snimljeni i video brojevi. Osim što je sadržavala upečatljivije naslove, "The Razors Edge" je bila poprilično žešća od tri prijašnje, što nije prošlo nezamijećeno, te je 'uzela' 1. mjesto u Austaliji, a 2. u USA, gdje je prodana u 4.000.000 kopija, Švicarskoj i Novom Zelandu, a 4. u Velikoj Britaniji. Zahvaljujući njoj, popularnost benda približila se razini one od desetak godina ranije.

Početkom 1991. krenula je američka turneja s King's X, da bi se u ožujku i travnju preselila u Europu, a najznačajniji nastupi ubilježeni su na Wembley Areni u Londonu, te u National Exhibition Centru u Birminghamu. Tada slijedi povratak u Ameriku, a ponovni dolazak na Stari kontinent dogodio se u kolovozu, najprije na novi nastup u Castle Donningtonu, te u Moskvu, gdje su prvi puta svirali 18. rujna na Tushino Airfieldu. Taj je show prikazan na ruskoj televiziji, a napravljen je i dokumentarac kojeg je režirao Wayne Isham. Kraj turneje obilježen je australskim nastupima s Judge Mercy.

Snimke s te turneje prenesene su na dvostruku ploču jednostavno nazvanu "Live", objavljenu u studenom 1992. godine, koja je sadržavala 24 najveće pjesme iz svih perioda rada. Ona je definitivno potvrdila ponovni povratak na sam vrh rock scene, i bila je 1. u Australiji, treća na Novom Zelandu, peta u Njemačkoj, Švicarskoj i Velikoj Britaniji, a sedma u Francuskoj. I dok 1993. godina protječe relativno mirno, 1994. obilježava pripremanje novog materijala, ali i povratak Phila Rudda na mjesto bubnjara, nakon što je otklonio probleme s alkoholom, radi kojih je ranije otišao.

Ploča "Ballbreaker" prva je studijska nakon pet godina i najduže se pripremala od svih dotadašnjih. Radilo se na njoj skoro dvije godine, a izašla je u rujnu 1995. godine, i, kao i "The Razors Edge", donijela poprilično moćan hard rock sound, ali i nova dva velika hita; "Hard As A Rock" i "Cover You In Oil". Ubilježena su nova dva milijuna prodanih primjeraka u Americi, od čega milijun u nepunih mjesec dana od početka prodaje, isto toliko na ostatku tržišta, a tu su opet lijepi plasmani na nacionalnim ljestvicama; 1. u Švicarskoj, 2. u Novom Zelandu, 4. u Njemačkoj i USA, te 6. u Velikoj Britaniji.

Zanimljivo je da je "Ballbreaker" u mnogim novinarskim recenzijama dobio najbolje ocjene od svih albuma koje je AC/DC ikada objavio. U 1996. godini, uz novu veliku turneju, iz koje izdvajamo nastupe s The Poor, vrijedna spomena je i pjesma "Big Gun", koja se našla na soundtracku filma "Posljednji akcijski junak" s Arnoldom Schwarzeneggerom u glavnoj ulozi. A te je godine izdana i prva tribute ploča "Fusebox", koju je snimila skupina australskih alternativnih glazbenika.

Godinu kasnije, 1997., obilježilo je izdavanje peterostrukog box-seta "Bonfire", posvećenog Bon Scottu, kojem su 'pripadala' četiri diska; jedan s rijetkim i neobjavljenim pjesmama, zatim live nastup u Atlanticovom studiju u New Yorku, a na dva je CD-a bio soundtrack filma "Let There Be Rock". Peti disk sadržavao remasteriziranu verziju "Back In Black" ploče. Taj je komplet u Americi prodan u lijepom platinastom tiražu.

Sljedeće, 1998. godine, Brian gostuje na snimanju ploče američkog benda Jackyl, a napisao je i riječi za njihovu pjesmu "Locked And Loaded". Usto, snimljena je i nova tribute ploča "Thunderbolt", na kojoj su sudjelovali Lemmy, Joe Lynn Turner (Deep Purple, Rainbow), Sebastian Bach (Skid Row), Dee Snider (Twisted Sister), Dave Meniketti (Y&T) i bivši bubnjar Simon Wright.

U tijeku je bilo i pisanje materijala za novu studijsku ploču, koje se, zajedno sa snimanjem, odvijalo većim dijelom 1999. godine, kada je objavljena kolekcija pjesama "The Legendary Bon Scott With The Spektors And The Valentines".

Nova ploča pod imenom "Stiff Upper Lip" izlazi početkom 2000. godine, točnije 28.2., i četrnaesta je studijska, izdana nakon četiri i pol godine pauze. U 'normalnoj' jednostrukoj, te limitiranoj dvostrukoj varijanti, s live pjesmama i video clipovima na drugom disku. Producent joj je bio George Young, snimana je u Warehouse studiju u kanadskom Vancouveru, a autori kompletnog materijala opet su bila braća Young. Uz, rekli bismo, uobičajeni američki 'novi' tiraž od oko 2.000.000 kopija, "Stiff Upper Lip" je ploča s najboljim rezultatima na službenim ljestvicama. Ona je naime, bila prva u Finskoj, Njemačkoj i Švedskoj, druga u Švicarskoj i Francuskoj, peta u Kanadi, sedma u USA...

Iste je godine Sony na australskom području objavio materijal Marcus Hook Roll Banda, a u Americi je izdan simpatičan tribute album, kojeg je snimila skupina Hayseed Dixie iz Nashvillea, na kojem su pjesme AC/DC obrađene u country stilu. Američka turneja donijela je nastupe sa Slash's Snakepit, bendom bivšeg Guns N' Roses gitariste, pa u prosincu slijedi odlazak u Veliku Britaniju, gdje se svira sa Šveđanima Backyard Babies, a turneja se otkotrljala i u 2001. godinu, u kojoj se nastupalo s The Offspring, Megadeth i Queens Of The Stone Age. Dio tih nastupa objavljen je na DVD-u "Stiff Upper Lip Live", koji je sadržavao 21 pjesmu iz svih razdoblja karijere benda, računajući i najveće hitove.

Našlo se vremena i za individualne aktivnosti, u kojima se posebno isticao Brian. On je tako napisao pjesmu "I Feel (Down)" za debi ploču Neurotice, a gostovao je i nekoliko puta na nastupima svojeg ranijeg benda Geordie. Također, snimio je i dvije pjesme - "Byker Hill" i "Wor Geordie's Lost His Higgies" za dvadeseterostruki box set "Northumbria Anthology", a ponovno je surađivao s Jackyl, za kojeg je 2002. godine napisao pjesmu "Kill the Sunshine". Usto, on je bio i koautor mjuzikla "Helen Of Troy", čija je američka premijera bila u ožujku 2003. godine, a u njoj je glumio britanski glumac Brendan Healy.

Aktivan je bio i bassista Cliff Williams, koji je sudjelovao na snimanju albuma skupine Emir And Frozen Camels, a s frontmanom tog benda, Emirom Bukovicom, Danny Sheppardom i Darrell Nuttom, krajem studenog 2002. godine nastupio je u Hrvatskoj i BiH. U tom je razdoblju objavljeno da je AC/DC primljen u Rock 'n' roll Hall Of Fame", a nakon 26 godina vjernosti Atlantic Recordsu, odnosno Warner Bross Groupu, potvrđen je prelazak u Epic Sony.

Na inauguraciji za Rock 'n' Roll Hall Of Fame, koja je održana u veljači 2003. godine u hotelu Waldorf Astoria u New Yorku, AC/DC je u kuću slavnih 'uveo' Steven Tyler iz Aerosmitha, a na svečanosti su odsvirali "You Shook Me All Night Long" i "Highway To Hell". Aktivan je bio i bivši pjevač Dave Evans, koji je snimio live ploču "A Hall Of A Night", na kojoj su bile najranije pjesme AC/DC-a, a sudjelovao je i na snimanju Bon Scott tribute ploče "Bon Appetite", koju je objavio Perish Records. U događajima bogatoj 2003. godini priznanje ploči "Back In Black" došlo je od TV mreže VH 1, čiji su je gledatelji postavili na 82. mjesto najvećih muzičkih albuma svih vremena.

Drugog veljače 2004. godine Brian je sa Scorpionsima otpjevao "Rock You Like A Hurricane" u St. Pete Time Forumu u Tampi na Floridi, a Angus i Malcolm bili su 18.2. gosti The Rolling Stonesa u Enmore Theatru u Sydneyu. Ponovno se oglasio prvi pjevač Dave Evans, koji je održao tromjesečnu europsku turneju s Overdoseom, njemačkim cover bendom AC/DC-a.

U srpnju je Recording Industry Association of America (RIAA) izdao certifikat za prodanih 21.000.000 primjeraka ploče "Back In Black" u Americi, te 43.000.000 u svijetu, čime je postala peta najprodavanija ploča svih vremena. 30. dana tog mjeseca AC/DC je nastupio na Sarsfestu - "Molson Canadia Rocks For Toronto" u Torontu, pred 400.000 ljudi, i to s Rush, The Rolling Stones, The Guess Who i The Flaming Lips, na kojem se sviralo za pomoć turizmu Toronta, koji je bio ugrožen epidemijom SARS-a.

10. rujna Brian i Cliff su se pridružili Brianu Howeu iz Bad Company na koncertu u Germain Areni u Fort Myersu na Foridi, koji je organiziran za pomoć Crvenom križu u svrhu otklanjanja šteta koje je nanio uragan Charly. A i slijedeći događaj vezan je uz Floridu, točnije uz death metal bend Six Feet Under, koji je u listopadu u svojoj death varijanti snimio kompletan cover album "Back In Black", i to pod imenom "Graveyard Classic 2".

Povratak kući donio je još jedno priznanje. Naime, nakon što su ranije bili proglašeni australskim ambasadorima kulture, 1.10.2004. godine Gradsko vijeće Melbournea donijelo je odluku da se ulica Corporation Lane, koja se nalazi u blizini centralnog poslovnog centra u Melbourneu, i između je ulica Exibition i Russell, više neće zvati tako, nego ACDC Lane. Na taj su način čelnici Melbournea odali priznanje glazbenicima koji su njihov grad promovirali diljem svijeta trideset godina. Inače, blizu tog centra, točnije u Swanston Streetu, AC/DC su 1975. godine snimali spot za pjesmu "It's A Long Way To The Top (If You Wanna Rock 'n' Roll)", pa je to bio razlog više da ulica u tom dijelu grada bude preimenovana njima u čast. Inače, nakon što je ulica preimenovana, gradonačelnik Melbournea John So rekao je: "...kao što pjesma kaže, s ovoga mjesta autoputom do pakla, ali ovo je put do raja. Neka bude rock...".

Nakon tri godine bend opet nastupa u Engleskoj, i to u Carling Apollou u Londonu, na koncertu koji je rasprodan u nevjerojatne četiri minute. Istovremeno, Dave Evans je objavio solo ploču "Sinner", na kojoj su s njim svirali Mark Tinson i David Hinds iz Rabbita i još neki glazbenici. Početak 2005. godine obilježen je nastupom Razor's Edge, još jednog cover benda, 13.1. u klubu Vodka Pink Pussycat u Hollywoodu. Uz bivšeg bubnjara Chrisa Sladea, pjesme AC/DC su izvodili pjevač Joe Leste (Beautiful Creatures, Bang Tango), Brent Woods (Vince Neil), Anthony Focx (Beautiful Creatures) i Muddy (L.A. Guns, Gilby Clarke).

Nešto kasnije Brian je nastavio s gostovanjima, pa se tako 24.3., u Khrome Clubu u Sarasoti na Floridi, na stageu pridružio skupini Big Machine, i to u pjesmama "Back In Black" i "Dirty Deeds Done Dirt Cheap", te "Rock n' Roll Ain't Noise Polution", koju je otpjevao s The Greg Billings Band. Billboard je u srpnju organizirao show povodom prodaje 21.000.000 kopija ploče "Back In Black" u Americi, a RIAA je nešto kasnije objavila službenu informaciju da je AC/DC samo u Americi prodao 66.000.000 albuma, čime je postao drugi najprodavaniji hard rock bend u Americi, odmah iza Led Zeppelin, te četvrti rock bend uopće. Ispred njih bila su ne velika, nego najveća rock imena; The Eagles - "Eagles/Their Greatest Hits: 1971-75" (29 milijuna), zatim Led Zeppelin - "IV" (23) i Pink Floyd - "The Wall" (23). A iza njih ništa slabija: The Beatles, Fleetwood Mac, Boston, Guns N' Roses, Santana, Bruce Sprengsteen ili recimo, Metallica.

Velika AC/DC konvencija, nazvana "Big Ball II - The Second Coming", održana je u kolovozu 2005. godine u Wrexhamu, Sjeverni Wales. Na njoj su nastupali bendovi koji izvode pjesme AC/DC-a; Back In Black, Dirty DC, Seedy DC i Thunderstruck iz Velike Britanije, zatim Hells Balls iz Njemačke, Action In DC iz Nizozemske, Fat Angus i Hayseed Dixie iz Amerike. Tu su još bili i Rhino Bucket, u kojem je ranije svirao ex-bubnjar Simon Wright, posebno atraktivni ženski bend Dirty Dee's Dungeon Sheep, ali i ništa manje Diddy DC, čiji su članovi djeca između 7 i 14 godina.

Slijedeći bitan događaj dogodio se u studenom, kada se održala aukcija koju je inicirao kanadski pop rocker Bryan Adams, a s koje je prihod išao u korist žrtava tsunamija, koji je pogodio zemlje Dalekog istoka krajem 2004. godine. Naime, najveći svjetski gitaristi dali su svoje instrumente na prodaju, u kojoj je skupljeno oko 1,6 milijuna dolara, odmah uplaćenih u korist fondacije Reach Out to Asia. U akciju su se, uz Adamsa, uključila neka od najveća živućih rock imena: Angus i Malcolm Young, Jimmy Page, Tony Iommi, Brian May, Ritchie Blackmore, Def Leppard, Mick Jagger, Keith Richard, Ronnie Wood, Eric Clapton, David Gilmour, Jeff Beck, Pete Townsend, Mark Knopfler, Ray Davies, Liam i Noel Gallagher, Paul McCartney i Sting.

2005. godine formirana je skupina 100 Prof, u koju su, uz ex-bubnjara Chrisa Sladea uključeni gitarist Stacey Blades (L.A. Guns), basist Mike Duda (W.A.S.P.) i pjevač Jizzy Pearl (Ratt, L.A. Guns, Love/Hate).

U veljači 2006.-e u Clubu Theatria u finskom Ouluu održan je još jedan AC/DC 'cover party', na kojem su nastupali Leningrad Cowboys, Emmi, Ismo Alanko And Freud, Marx, Engels And Jung i Quintessence. Također, ponovno je objavljen "Bonfire" bowset, ali i remasteriziranih petnaest albuma na vinylu, te DVD, na kojem je snimka koncerta iz Doningtona 1991. godine. Također, Epic Sony nastavlja s reizdavanjem AC/DC albuma, a objavljene su i dvije povijesne kolekcije.

Jedna je knjiga "AC/DC Maximum Rock & Roll", koja na svojih 480 stranica nudi najopsežniju priču o bendu ikad napisanu, autor joj je Murray Engleheart iz Sydneya, najcjenjeniji australski rock novinar, a radio ju je s Arnaudom Duriexom. Knjiga je u Australiji izašla u listopadu, dok će u Americi biti promovirana početkom siječnja 2007. godine. Na toj je knjizi, koja uz povijest benda nudi mnogobrojne interviewe, rijetke i nikad objavljene fotografije i ostale manje ili više znane detalje, rađeno punih pet godina.

Nešto slično ponuđeno je na dvostrukom DVD-u "Family Jewels", s time da prvi disk donosi materijale snimljene sedamdesetih, a drugi one iz osamdesetih i devedesetih godina. Poput najranijih snimaka s australske televizije, teško dostupnih, najranijih video spotova, nastupa na španjolskoj televiziji nekoliko dana prije Bonove smrti, a prvi su puta objavljene 'kućne' verzije nekih video spotova. Istaknimo da su čak četiri albuma AC/DC-a, odnosno njihova reizdanja, ušla u TOP 20 australskog Indie Charta; "High Voltage", "Who Made Who", "Blow Up You Video" i "Live", Brian Johnson se pojavio u Sky One reality seriji "The Race".

Ono što zasigurno najviše zanima najodanije AC/DC-ove, ali i veliki broj rock fanova, podatak je da je u tijeku pripremanje nove, dugoočekivane studijske ploče, prve za Epic Sony, koja bi trebala izaći 2007. godine. Iako se jako malo o njoj zna, mada se pojavljuje hrpetina dosta oprečnih informacija po kojekakvim forumima, za očekivati je da će, poput svih prethodnih biti prava poslastica.

O njoj trenutno najmanje pričaju kreatori, jer će sve što trebaju najbolje reći onda kada se disk zavrti u playerima. Najveća garancija takvoj tezi leži u činjenici da se radi o novoj ploči benda koji je u trideset i tri godine postojanja prodao preko 150.000.000 ploča. To je podatak za respekt i divljenje. I duboko poštovanje.