subota, 02.09.2006.

BRANIMIR STULIC

Evo nesto o gitaristu i pjevacu grupe azra evo malo da ima i domaceg:Rođen je Skoplju, gradu u kojem je službovao njegov otac, časnik JNA. Obitelj pet godina kasnije najprije preseljava u Jastrebarsko (tridesetak kilometara jugozapadno od Zagreba), a nešto kasnije u Zagreb.
Studirajući na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Štulić počinje pjevati vlastite i tuđe pjesme prateći se na akustičnoj gitari, a potom osniva i prvu grupu, nazvavši je Balkan Sevdah Bend.
Sastavljena od danas nepoznatih svirača akustičnih instrumenta i jednako nepoznate pjevačice svirali su sve što je moguće smjestiti između sevdalinki i Beatlesa, uključivo i Štulićeve pjesme koje će autor kasnije obraditi na potpuno drugačiji način.
U siječnju 1977. godine, inspiriran stihom iz sevdalinke Kraj tanahna šadrvana nastale po prepjevu pjesme Der Asra Heinricha Heinea, Štulić mijenja ime grupe u Azra. Izrazito konfliktan karakter utemeljitelja uzrokuje vrlo česte promjene postave - članovi Azre između ostalih su bili Jura Stublić, Marin Pelajić i Mladen Juričić, prije nego su se odvojili i osnovali Film.
Štulić iznenada odlazi u Parni valjak, no taj je nemoguć transfer potrajao tek dva tjedna. Upoznao je potom bubnjara Haustora Borisa Leinera i neuspješno tragajući za basistom, snimio u legendarnom studiju Janka Mlinarića–Trulog prvi singl s pjesmama Balkan i A šta da radim. Uz Leinera na bubnjevima, bas je svirao Zlatko Mikšić–Fuma iz Parnog valjka, a producent je bio Husein Hasanefendić koji je usput odsvirao i solo gitaru.
Balkan, pjesma krcata utjecajem sevdaha, napisana je još 1974. godine , no originalni će se tekst transformirati pod utjecajem punka i novog vala. Prvi koncert Pankrta u Zagrebu motivirati će posve oduševljenog Štulića da ošiša dugačku kosu i obrije bradu, te pjeva o promijeni stila u novoj verziji Balkana (Brijem bradu, brkove da ličim na Pankrte)
Trio je konačno formiran kad se Štuliću i Leineru pridružuje basist Mišo Hrnjak. Uvjeti za snimanje prvog albuma nisu bili najbolji tokom proljeća 1980. godine; Mlinarićev je studio bio zauzet, a Hasanefendić koji je odlično producirao prvi singl, nalazio se na turneji s Parnim valjkom. Nestrpljivi Štulić ipak odlazi u studio Jadran filma i odabire za producenta zagrebačkog rock dinosaurusa Dragu Mlinareca.
Konačan rezultat bio je svjetlosnim godinama daleko od Štulićevih očekivanja, no publika nije nimalo marila za očite producentske promašaje. Posjetitelji brojnih Azrinih koncerata konačno su dobili vinilni zapis već dobro znanih pjesama, a mutan zvuk gitara i bolan Štulićev glas u briljantnim tekstovima ekspresno su regrutirali vojsku novih fanova.
Sljedeći ulazak u studio 1980. godine završio je singlom Lijepe žene prolaze kroz grad. Hasanefendić je opet svirao solo gitaru i bio producent, a B stranu okupirao je neobičan instrumental Suzy F.– tri verzije teksta na kraju su odbačene, jer su prema Štulićevom mišljenju zvučale kao da pjeva Aco Stojković na ljetnjoj bašti 1938. sa leptir mašnom
Singl je najavio dvostruki album Sunčana strana ulice kojeg će kao i sve slijedeće ploče producirati Štulić. Neusporedivo boljeg zvuka od debitantske ploče, sjajnim će amalgamom ljubavnih pjesama, žestokih kratkih priča s gradskih ulica, te izrazito angažiranih poruka pretvoriti Azru u uvjerljivo najznačajniju jugoslavensku rocknroll atrakciju tog doba, a Štulića potvrditi kao neformalnog, ali silno utjecajnog glasnogovornika urbane omladine.
Na albumu, inače ojačanom izvrsnim duhačima, prije svega saksofonistom Miroslavom Sedakom–Benčićem, našao se kao kuriozitet i tekst kojeg nije potpisao Štulić – Pit i to je Amerika, pjesma je Mile Rupčića napisana za istoimenu monodramu.
Nakon jugoslavenske turneje što je potrajala do kasne jeseni 1981. godine, Azra u zagrebačkom klubu Kulušić svira sedam uzastopnih i rasprodanih koncerata, te snima trostruki živi album Ravno do dna.
Ne zaboravljajući frustrirajuću Mlinarčevu produkciju, Štulić na ovom albumu iznova objavljuje sve pjesme s prve, te najuspješnije pjesme s druge ploče, dodajući mnoštvo još nesnimljenih pjesma, no vrlo dobro poznatih svim posjetiteljima Azrinih koncerata.
Perfekcionistički uvježban bend, euforično raspoložena publika i izvrsna dvorana razlog su zašto je Ravno do dna postao najuzbudljiviji dokument cjelokupnog zagrebačkog novog vala i album bez kojeg je nemoguće razumjeti značenje Azre u 1980ih godina.
Novi studijski album Filigranski pločnici izaći će nekoliko mjeseci nakon objave Ravno do dna i brzo postati najtiražniji Azrin album. Slično prethodnoj studijskoj ploči ispunjen je nježnim ljubavnim pjesmama ukrašenim prekrasnim zvukom saksofona Sedmak-Benčića, te oštrim, ponekad gnjevnim političkim komentarima.
Tko to tamo pjeva posvećena je Josipu Brozu, Gorki okus inspiriralo je hapšenje pjesnika Gojka Đoge i zabrana njegove zbirke pjesama Vunena vremena, dok je 68 ironična posveta propalim ljevičarima. Našlo se mjesta i za sprdanje s Jurom Stublićem, nekadašnjim pjevačem Azre. Primjetno je međutim kako je ranija beskompromisna otvorenost na Filigranskim pločnicima ponekad zamijenjena hermetičnijim stihovima.
Još jedan ulazak u studio donosi izvrstan singl s pjesmama E, pa što, Sloboda i Gluperde lutaju daleko, te označava završetak najuspješnijeg Azrinog razdoblja i kraj djelovanja grupe u originalnoj postavi.
Mišo Hrnjak napušta grupu i muziku, Boris Leiner odlazi u JNA, a Štulić u siječnju 1983. godine uz pomoć Paola Sfeccija na bubnjevima snima album Kad fazani lete. Promjena stila ovdje je već sasvim vidljiva – teška gitarska grmljavina podloga je često sasvim nadrealnim slikama unutrašnjeg Štulićevog svijeta.

Sličan je pristup zadržan i na slijedećoj ploči Krivo srastanje, objavljenoj 1984. godine, uz sudjelovanje povratnika iz JNA Borisa Leinera. Iako će je kritika pokopati, a površna publika uglavnom neće shvatiti, album će strpljive slušatelje nagraditi s nekoliko izvrsnih pjesama koje lakoćom mogu biti uvrštene u vrhunac Štulićeva opusa.

Naslovna će pjesma proročki predvidjeti raspad Jugoslavije, No comment predstaviti Azru u čistom punk zdanju, klaustrofobični Flash uključiti vjerojatno najljepši Štulićev refren, a Klinček stoji pod oblokom biti prva i ujedno daleko najuspješnija Štulićeva obrada narodnih motiva.

Štulić potom seli u Nizozemsku i 1986. godine trostrukim albumom It Ain't Like In The Movies At All prepjevava svoje pjesme na engleski i neuspješno pokušava proboj na inozemno tržište.

Album Između krajnosti snima godinu dana kasnije Zagrebu sa Leinerom, Juricom Pađenom na gitari i basistom Stephenom Kippom dovedenim iz Nizozemske. Dosadne obrade narodnih pjesama, loš prepjev Stonesa i nešto nezanimljivih novih radova nikako nisu bile dovoljne za pozitivnu ocjenu ploči koja će ostati upamćen tek po Bed roku, staroj pjesmi iz prvih dana Azre, te solidnoj Vaše veličanstvo.

Tokom 1987. godine Azra u istom sastavu odlazi na jugoslavensku turneju, a potom u zagrebačkom Domu sportova snima četverostruki živi album Zadovoljština s pedeset pjesama. Blijeda sjena Ravno do dna sastavljena je od rutinski odsviranih pjesma iz najboljih dana, te nezanimljivih obrada gomile rock klasika.

Nakon Zadovoljštine Boris Leiner konačno napušta grupu, a Štulić započinje samostalnu karijeru koja će započeti Balkanskom rapsodijom 1989. godine. Album je prototip onog što će kasnije uz rijetke izuzetke, postati konačnim oblikom Štulićeve solo karijere; loše obrade narodnih pjesama, besmislene nove pjesme čije snimanje ne može opravdati ni ogromni Štulićev ego, te povremeni indijanski engleski koji teško može izazvati išta do podsmijeha. Tek će poneki stih asocirati na vještinu nekad velikog pjesnika.

Drugi album nazvan Balegari ne vjeruju sreći nešto je uspješniji. Snimljen 1990. godine sa Sevdah Shuttle Bandom kojeg su činili Jurica Pađen, Tomislav Šojat i Branko Knežević, donijet će Usne vrele Višnje, dobru obradu tradicionala Lilly Of The West, zatim Leute moj Tome Bebića, te dva odlična originala - Voljela me nije nijedna i Meni se dušo od tebe ne rastaje.

Nasljednik je nazvan Sevdah za Paulu Horvat i objavljen tek 1995. godine, iako je sniman nekoliko godina ranije. Poput Balkanske rapsodije ne zaslužuje poseban osvrt, a gotovo jednak status pripada Analima gdje se doduše našla pristojna obrada pjesme Galebe moj, Zdenka Runjića.

Štulić je zatim počeo raditi na vlastitim prijevodima Božanske Ilijade i Peloponeskog rata, a 1997. godine pod imenom Azre objavio je vrlo slab dvostruki album Blase, svoj posljednji studijski rad, najavljujući njime konačan završetak karijere.

Danas sa suprugom Josefine živi u nizozemskom gradiću Houten pokraj Utrechta. Nakon godina odbijanja bilo kakvog kontakta sa javnošću, a uslijed podgrijavanja novovalnih čežnji za reinkarnacijom Azre - inače lajt motiv utkan u svaku sekundu filma Igora Mirkovica "Sretno Dijete" - u kojem kao akter odbija sudjelovati, Štulić u siječnju 2005. godine prvi put pristaje pustiti u svoj dom novinare jednog hrvatskog tjednika koji iskorištavaju ovu gestu i objavljuju neautorizirani "intervju" i gaze obećanje o neobjavljivanju potajno uslikanih fotografija (sve uz izlike pobijanja nekih prethodnih, potpuno izmišljenih napisa o njegovom izgledu u nekoć uglednom zagrebačkom dnevnom listu).

Čeznutljivo iščekivan "povratak" najvećeg hrvatskog pjesnika među glazbenicima na ovim prostorima uvijek nova, a i ona stara publika morat će i dalje kratiti brojnim "pozdravima Azri" ispodprosječnim koncertima - svojevrsnom trošenju tuđe slave od strane bivših članova benda i dalje se nadati, poučena iskustvom jednog drugog velikog hrvatskog benda koji je u lipnju 2005 održao 3 koncerta u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu.