Krapina 1193

Prošao je Božić, recimo da su ljudi i taj najradosniji blagdan "odradili". Odradili ga na način da su otišli na polnoćku, našli se sa dragim prijateljima, rođacima, susjedima... ispred crkve, čestitali i izljubili se (eventualno), pripremili bogat ručak, ispekli više vrsta kolača, najeli se sveg tog da su neki poslije svega jedva disali, zalili sa dobrom kapljicom i legli na kauč da se odmore od tog silnog napora koji ih je zadesio taj dan. I to je za velik dio nas ljudi smisao Božića. Ne vjerujem da je jučer netko previše mislio na ljude koji su radili, a bilo ih je: policija, vatrogasci, doktori, carinici... (možda jedino oni koji nemaju posao i bili bi sretni da rade ako treba i na taj dan), a pogotovo nitko nije mislio previše na ljude u bolnicama, staračkim domovima..., ljude na ulicima koje život ne mazi, koji znaju isto za Božić (pa nisu ludi). Nitko nije tim ljudima pružio toplinu ognjišta, nije im čak ni darovao poneku lijepu riječ. Kao da se bojimo jedno drugog, kao da se bojimo da nas tko ne vidi sa siromašnim čovjekom ruku pod ruku, jer mi volimo gledat samo ispred sebe. Bojimo se da ne dođemo na loše glase ako se po "selu" počne pričat da se družimo sa "nižim" staležom, i ako treba učinit čemo sve da dođemo u rang gospode, kako bi tobože bili više cjenjeni u društvu, jer danas je novac ionako jedino mjerilo prema kojem se određuje pozicija i vrijednost pojedinca. Učimo da je Božić blagdan ljubavi, dobrote, radosti... (dakle onih stvari koje ne koštaju ništa - KOJE SU BESPLATNE), a mi smo to uspjeli pretvoriti u blagdan u kojem se natječemo tko će okitit veći bor sa što više žaruljica, ispod kojeg bi se trebalo naći što veći i skuplji pokloni u što kvalitetnijem celofanu. Zaboravljamo na Božić (Božić = Isus), zaboravljamo na Betlehem, zaboravljamo na štalicu, zaboravljamo na pastire, zaboravljamo na sve istinski vezano uz Božić i mislimo na... -"E da mi bar mali Isusek pod bor donese novi mobitel".