Rim - vječni grad
Ave, narode moj zagrebački! 
Vratismo se iz Rima....šta da vam kažem osim da nam je bilo predobro.
Naše putovanje započelo je 4.3.2008. Zasjeli smo u voz kojeg od milja prozvasmo bijelo meče (jer, na kraju krajeva, to je i bio...no, da ne smetnem s uma, bio je on i još nešto - najnoviji bus iz kolekcije 2007..fkt pila
.). I tako je započelo naše vozakanje od cca 12 sati..nas četvero (M.K., A.P., M.F. i S.B.) sklupčasmo se na zadnjim sjedalima..komfort je bio malo upitan
, al nismo se preveć bunili. Onda smo dobili i podstanara, pa smo M.K. i ja s njim "lajale" do sitnih sati.
Eto, nakon burne vožnje stigosmo u Vatikan na papinu audijenciju. Čovječe, spremili su nas u dvoranetinu u koju stane pol maximirskog stadiona..kul. Međutim, ono što je najbitnije (i želim da si to svi dobro zapamtite), papa nas je pozdravio na našem materinjem hrvatskom jeziku
i uputio poruku mira i ljubavi (sve je to videozapisano, tako da možemo dokazat- M.K. i ja smo u krupnom planu...lol).
Nakon audijencije na snagu je stupio naš megasuper vodič- sesvećanin Slavo.
..koji je to legendarni lik, ljudi moji...toliko je zanimljiv da te prikuje da ga slušaš bez pardona 3 i pol ćuke..i ono što je najbitnije - nemaš mu postavit koje pitanje jer je on na sve već odgovorio. Mislim, tu i tamo ti pokaže barake sleš prčvare u kojima su kakti živjele Sophia Loren, Monica Bellucci i Vlatka Pokos (a ti onak zazujiš očekujući viletinu
), ili ti sredi večeru od pilećih sisa, puhovine, ježevih bodlja itd 
.. Slavo je car!
Ušli smo u baziliku sv. Petra - najveću crkvu na svijetu u koju stane duplo više ljudi nego na maximirski stadion! Redina za ulaz je bila tolika da je okruživala čitavu unutarnju granicu Vatikana, al brzo se muvala pa smo unutra bili već za pol ćuke, doduše, ni granica nije baš dugačka
. Da ne govorim o mjerama sigurnosti na više-manje svim ulazima koje su jednog pripadnika naše hodočasničke skupine čak dvaput lišile remena koji je neumorno pištao pod detektorima.
Popeli smo se na kupolu sv. Petra (koju je nekada davno pridržao Ruđer Bošković da nebi pala
- al to se ne uči u školama, to je jedna glupa nebitna stvar!). Uz mnoštvo stuba u kupoli moram napomenuti i kosinu koja gotovo pa prkosi gravitaciji..al uspjeli smo se popet, a pogled bijaše fantastičan!
Ma mislim, kako i nebi kad nas je naš Slavo almighty pregurao prek reda 
na kupolu! koji car...
Eto, moram se još jednu stvar zapitat...zašto mi nikad nitko u školi nije rekao da je najveću donaciju za baziliku sv. Pavla izvan zidina dao upravo Strossmayer (i to u obliku enormnih količina slavonske hrastovine s kojom je napravljen čitav strop). Ili zašto nisam imala pojma da postoji prozirni mramor??- smješten u toj istoj bazilici.. Ma, to su isto glupe navažne sitnice... Sva sreća na Slavi koji je to sve nadoknadio.
Posjetili smo i katakombe (ili kako bi naš Mijo Gastarbajter reko - KOTAKAMBE, looool
)- smještene 12m pod zemljom, površine 22km, u njima je sahranjeno cca pol milijuna pokojnika..spuki.
Popesmo se po svetim stubama (naravno, na koljenima..kako se jedino i smije). Po njima je Krist išao na suđenje Ponciju Pilatu. Dakle, stepenica ima 28..tak da, još i danas osjetim bolna koljena...al neka, nije mi žao.
Također, bijasmo na grobu pokojnog pape Ivana Pavla II. gdje smo se također kratko pomolili.
Vidjesmo i najstariju crkvu na svijetu, tj baziliku Ivana Lateranskog, te baziliku santa Maria Maggiore (mislim da smo tamo mi cure vukle bravu, što znači da će nam prvo dijete bit sin..dečki, možete nas ženit!)
Posjetili smo Piazza di Spagna, gdje smo se slikale na stubama baš kao cure iz serije "Djevojke sa Španjolskog trga". I naravno, Fontanu di Trevi - gdje smo M.K. i ja nazočile šturanciji nekolicine kmica (uličnih preprodavača) koji su glavom bez obzira bježali pred dvojicom karabinjera u šetnji.
Posjetili smo našeg prijatelja Matu Kolaka i njegove Pavline koji su nas obilno nahranili. Zadnji dan smo prisustvovali primanju akolitata našeg Ivana Valentića..pokušali smo se uživit u obred koliko god smo mogli (što je bilo malo oteže jerbo je mysa bila na talijanskom, al snašli smo se!).
Pili smo vodu iz najstarije česme na svijetu
, i vozili se najdužom ulicom na svijetu koja iznosi 600km (Via Appia).
Naravno, neki bi rekli da pločice na trbuhu mogu imati samo izbacivači sleš zaštitari, ili da se o Caravaggiu moglo raspredat još danima, a ne izreć samo tri riječi
..al to su subjektivna mišljenja, i osobno nezadovoljstvo nečim što je bilo fakat super.
Moram još napomenut dvije krute istine - da, pizza u Italiji je KATASTROFA!!!! i da, talijani su PREEEEEEEEEEEEZGODNI
!!!
I eto, za kraj smo napokon čuli dugo iščekivanu recitaciju i to u trajanju od 48 minuta...međutim, njen sadržaj je strogo čuvan u arhivima naših mozgova...kao i mnoge druge stvari ovog putovanja
.
Hvala Domus Croata što nas je tako ugodno smjestio (i nahranio...)!
I zapamtite, ništa na svijetu se ne događa slučajno..
pusapusa, elli
