kraljevski puding

Irena Hartmann

Krivim Krivca za krivljenje nad knjigom...


Kaže Davor Šišović u Glasu Istre ovako:

“Enver Krivac je, naime, nedisciplinirani genijalac, raskuštrani kreativac, zaigrani inovator, djetinji eksperimentator, majstor udičar u bacanju neodoljivih mamaca, ali mamaca različitih, jedan je od jabuke i meda, drugi od krvavog bifteka, treći od nikad viđenog egzotičnog povrća, četvrti od mirisnog domaćeg kruha.“

I je, stvarno je. A ja još dodajem: ako ne vjerujete, pogledajte ovo.

U vrijeme kad je snimljen ovaj video, nisam se baš nazivala „fanom“ Envera Krivca iako mi je nagrađeni roman Ulica Helen Keller dosta drag. Možda je to razlog zašto me toliko iznenadio i oduševio tim tekstom kojeg je čitao kao član skupine Ri Lit na Noći velikog čitanja u Filodrammatici prošle zime, na koju sam otišla onomad slušati prvenstveno Našeg Zorana i Zorana Ž., koji nije naš, ali ga isto volimo.

Da, bio je to Tom Cruise. I smijali smo se jer je bilo smiješno i stisnuli smo zube jer je bilo gorko i pljeskali smo dugo jer je bilo dobro. A mene je oduševio te večeri i on i cijela ta Ri Lit ekipa koju još uvijek rado poslušam kad imaju nastupe ili reklamiram na samo mrvicu nevezanim temama. ;)

I onda, par mjeseci kasnije, na naše tjedno druženje u Striboru (dječji odjel GKR) stigla je tanka, zelena knjižica čudnog naziva Ništa za pisati kući o. I prelistavala sam je još sat vremena i onda sam zaključila da se od nje ne želim rastati. I otela sam je vlasniku i rekla „Moje!“, a njemu sam u knjižari Ribook istu večer kupila drugu.

Krivac je za ovu zbirku priča dobio Nagradu Prozak 2011. godine, što je i razlog objavljivanja iste. Dobro da jest jer je zaslužio da više ljudi čuje za njega i žao mi je da to, čini se, nije nešto izuzetno pomoglo njegovoj popularnosti. Ipak, koliko vidim događaju se još uvijek predstavljanja i pozitivni članci. Barem nešto.

A zbirka? Zbirka.

Ako ću biti iskrena, odugovlačim već neko vrijeme s pisanjem ovoga nečega što nije recenzija, nego više nekakav tok misli jer nikad ne znam odakle bih krenula.

Čitala sam zbirku napreskokce pa onda tek redom. Priče pisane kroz intimnu prizmu sjećanja iz djetinjstva, priče o usamljenosti, priče o putovanjima, priče o ljudima, riječima. Tekstovi su razdijeljeni u četiri grupe, ali ja i dalje više volim vrtjeti po stranicama i čitati sad o wanderlustu („To je putoljub. Lutnjožuda. Putešežnja. Skitostrast. Putožudnja. Lutnjohota.“), a sad o snijegu.

Ma, priznajem, osvojio me je time što je otvorio zbirku s pedeset naziva za snijeg, a onda sam se oduševila još i više kada je par stranica kasnije napisao ono što ja govorim otkako sam doselila u Rijeku: „Ovaj grad ima veliku grešku. Premalo ili ništa snijega.“

Da je nakon toga napunio zbirku črčkarijama ili fotkicama hrane koju jede na nedjeljnim ručcima ili prešanim lišćem, svejedno bih rekla da je jedna od najdražih mi stvari koje sam čitala.

Ali, na sreću, nije. Napunio ju je dobrim tekstovima nakon kojih se osjećam... Kao da sam čitala nečiji dnevnik. Kao da ga poznajem, iako sam svjesna da je to sve samo fikcija. Kao da imam cijeli mali prijenosni dom kojeg mogu zagurati u džep i nositi svuda sa sobom i otvoriti kad trebam utjehu. Ili nešto da mi odvuče pažnju kad sam rastresena. Ili razbibrigu za skratiti čekanje u redu u Autotroleju.

Što da vam kažem? Posudite knjižicu i prelistajte je. Dobra je. Stvarno dobra.

Uvod kaže jednostavno, „svi hitovi su ovdje“. A ja sad sjedim tu i gledam tu zbirku na stolu i, kao prava fangirl, iskreno se nadam da nisu. Voljela bih da ih ima još. Mora ih biti još. Pliz, pritipliz, gospon' Krivac, možemo li dobiti još?

- - - - - -

Tekst originalno objavljen u Magazinu Gradske Knjižnice Rijeka, 12. 11. 2013. tj. ovdje.