kraljevski puding

Animal Collective
Merriweather Post Pavilion
Domino, 2009.



Cosmo Kramer je jednom htio preurediti cijeli stan da mu bude u razinama.

"Yeah, I'm getting rid of all my furniture. All of it. And I'm going to build these different levels, with steps, and it'll all be carpeted with a lot of pillows. You know, like ancient Egypt!", obećao je slavnom susjedu. On mu je dao mjesec dana. Naravno da od toga nije bilo ništa.

Ono što nije uspjelo Krameru, čini se da skoro cijelu karijeru uspijeva četvorici prijatelja iz Baltimorea. Avey Tare, pravim imenom David Portner, Panda Bear, a na osobnoj mu piše Noah Lennox, Deakin, za inkasatora Josh Dibb i The Geologist, krsnom slavom Brian Weitz imaju toliko zvukovnih razina, lejera, levela, nazovite ih kako hoćete, da bi im svaki ljubitelj psihodelije, a kamoli televizijska legenda karakteristične frizure, pozavidjeo. Osim toga, i energija koju pritom isijavaju, što je na ovom novom, osmom albumu doseglo apex, pinnacle, acme ili jednostavno po rvacki – vrh, jednaka je eksplozivnoj, nekontroliranoj, potpuno impulzivnoj Kramerovoj životnoj energiji.

I tu pisac napusti Cosma.

Kolektiv četvorice glazbenika sa vrlo propusnom membranom i ekstremnom fleksibilnošću u doživljaju pojma "grupa" kroz najraznoraznije kadrovske kombinacije već cijelu dekadu izdaje vrlo zanimljive albume i solo iskorake, no ovogodišnji prvi pravi bitan album im je svakako najprijemčljiviji, najslušniji, najviše radijski i defitivno najbolji od svih. Od glavobolne op-art naslovnice japanskog psihologa Akiyoshia Kitaoka do svakog finog namaza buke ili opskurnog sempla zalupiranog u sonični tepih, "Merriweather Post Pavilion", nazvan po marylandskoj koncertnoj dvorani u kojoj su kao mladci išli na koncerte gledati Greatful Dead i ine, je disko pop trance indie folk y'name it yrself euforični moderni čušpajz koji je ujedinio nepcad kritičarsku.

Nakon što je Noah Lennox pred dvije godine snimio odličan "Person Pitch" (k'pddng txt je negdje u arhivi, prodaskajte leto dan unazad) i nakon što je Josh Dibb odlučio uzeti akademsku godinu na Animal Collective koledžu, glavno oružje odabira za ostalu trojicu postao je sempler. Tako se na ovom albumu sve vrti i okreće, secirano ponavlja i repetitivno teče. Kad su sporiji evociraju i šezdesete i jednog neizbježnog L.A. neurotika i Spiritualized iz druge polovice '90-tih, a kad ubace u brzinu onda su ekstatično sretni i izravni kao nikad do sad.

Za primjer sporoće na bonkasu poslušajte "No More Runnin'", za srednje vrijednosti obratite se kuhajućim biserima "My Girls" i "Also Frightened", a za primjere adrenalinskih fontana poslušajte novomilenijski metaforički update stare pjesme Lovin' Spoonfula "Summer in the City" – nemilosrdnu ljubavnu pjesmu "Summertime Clothes", vježbu iz neparnih ritmova "Lion in a Coma" ili pak najbolju pjesmu za bit sretan koju sam čuo još od "Born Slippy", zatvaranje albuma "Sport Brother", jedinu zvučnu natuknicu u Klaićevom rječniku pod pojmom "euforija", nježni ali strastveni seks između Petera Gabriela i Jeff Millsa.

Fak, sad sam to i zamislio. Probajte, zabavno je.

Moj jednostrani prijatelj Stephen Trousse iz britanskog časopisa Uncut u recenziji "Merriweathera" rekao je kako cijeli album liči na onaj trenutak iz Ratova Zvijezda kad legendarni brod Han Sola, Millenium Falcon, skoči u hyperspace i sve zvijezde polude. Super je kad netko ubode poredbom iz Ratova Zvijezda i već sam kupio bocu Južnjačke da počastim strica Troussea, ako se ikad sretnemo negdje na srednjem Jadranu.

Ovdje nema slabe stvari i čak i po njihovim dosadašnjim diskografskim standardima "Merriweather" je vrtoglava ploča koja zasjenjuje mnoge bendove koji se oprobavaju ili legitimno bave crossoverima u današnjem glazbenom podsvijetu. Ono što ovaj album čini modernim i uzbudljivim je prije svega činjenica da ne škrtari na osjećajima, dapaće, sipaju iz svake pjesme, često na samom rubu pretjerivanja, pa uz "Merriweather" možete plesati, smijati se, biti tužni, refleksivni, igrati se sa trbušnim leptirićima, cijeli biti jedan veliki leptirić, whatever, najčešće sve odjednom.

Malo je naivno u veljači govoriti da bi "Merriweather Post Pavilion" komotno mogao biti album 2009., no vjerujte, kad ga usvojite u svoj svojoj punini, biti će vam teško zamisliti koji bi se glazbeni uradak mogao približiti samouvjerenosti, jedinstvenosti izričaja, ludosti forme, umjetničkoj viziji i energiji ovog Animal Collective izdanja. Ne samo da su nadmašili sebe i uspjeli ostati i više nego vjerni svojoj potpisnoj zvukovnoj zavrzlami, već su snimili ploču na kojoj njihova ljubav prema eksperimentiranju postiže pravi znalački balans. Uz sve to, uspjeli su i narasti. A svaki bend mora rasti.

I tu pisac preuzme odgovornost za sve napisano.

Uz ovakve hvale, i bolje mu je.

Uživajte u svim razinama.

Merriweather Post Pavilion, album: In The Flowers, My Girls, Also Frightened, Summertime Clothes, Daily Routine, Bluish, Guys Eyes, Taste, Lion In A Coma, No More Runnin', Brother Sport

Merriweather Post Pavilion, zgrada: Imenovana po Marjorie Merriweather Post Close Hutton Davies May, nasljednici Postum Cereal Company, američkog carstva doručakstih pahuljica, MP Paviljon je 162 000 metara kvadratnih otvorenog koncertnog prostora u Columbiji, Maryland. Paviljon je poznat po odličnoj akustici, a dizajnirao ga je nagrađivani američki arhitekt Frank Gehry. Otvoren je 1967. a trenutno prima oko 16 000 ljudi.

BeatNocha, četvrtak, 12.02.09., 18.00:

Carl Craig & Moritz von Oswald
Recomposed Vol. 3: Music by Maurice Ravel & Modest Mussorgsky
Deutsche Gramaphon, 2008.

Detroitska legenda i berlinska legenda ušli su u podrume Njemačkog Gramofona, otpuhali mucice prašine sa Von Karajananovih master traka na kojima Berliner Philarmoniker sviraju Ravela i Musorgskog, uključili su spravice i zamiksali elegantni tehno albumčić na kojem se u isto vrijeme ne dogodi ništa i sve. Pa ko voli.

Hvala na čitanju,
ek.

Lindstrom
Where You Go I Go Too
Smalltown Supersound, 2008.



Ne, ne, ne, ne... nije Robert Merlak izdao novi album. HA! Sliči, jelda? Malo da. Enivej, znam ja čemu se Hans Peter Lindstrom (piše se sa crticom kroz "o" al mi se laptop inati pa, ono...) na naslovnici svog prvog pravog LP-ja smije. Znam al ne smijem reć. Možda jedan dan saznate.

Dobro, ajde ovako, ajmo reć da se ne smije tome što vam ne smijem reć, nego činjenici kako je uspio snimit album od sat vremena sa samo tri stvari a da bude disko. Šta je to onda, vičete, čujem ja, prog disko? Molim vas, dajte malo respekta, kakav friking prog disko, šta je to? Uostalom, pa i da postoji prog disko, šta sad, šta, kad bi bio ovako dobar ja bi si prvi kupio skafander na Lindstroma.

A to bi bio norveški skafander. Jer Hans Peter je iz Zemlje Ponoćnog Sunca. I radi glazbu već desetak godina. Ko prati mjuzu za "y'know, the thumbs and the kicking..." možda ga se sjeća po dvanaest inča plesa iz 2005. zvanih "I Feel Space". Ja baš i ne. Najčešće radi sa frendom koji se zove Thomas Hermansen, al se ne javlja na telefon ako ga ne zovete dj Prins Thomas. Šminker.

Iako mu diskografija broji mnoge dvanaestice, ekstended plejeve i nebrojene remikseve za cijelu hrpu Franz Ferdinanda, Bryan Ferryja, LCD Soundsystema i Tosci, ovaj tako povodljivo nazvan album "Di ćeš ti ću i ja" prvi mu je autorsko-dugački. I šta je to? Prestanite vikat prog disko jer će bit svega!

"Kud sve Norvežanke tud i mali Hans Peter" je plesna odiseja. Oke, s velikim slovom - Odiseja! Plesna jer je, jer ima disko ritam i svakakve drugačije plesne šuškalice, a Odiseja zato jer se radi o kvazikonceptualnom, sekvenciranom epskom komadu glazbe koji traje i traje i kao da putuje i kao da se čudi ovom silnom nebu što pred mene se ište kad ti bišto binagi i zvizdana.

Album krene lagano, pa se bilda, bilda, bilda, kroz najrazličitije Tangerine Dream i Jean Michel Jarre kukice, pa dođe ritam, pa ajmo, pa glavna tema, opet malo Jarre, pa druga melodija, malo Jean Marc Cerrone, pa štekče, štekče, ko Kraftwerk, a ko drugi, pa padne, pa bude malo ambijentalno pametan pa se opet digne pa opet pegla, pegla, pegla i onda umre. I to je samo prva stvar. I traje trideset minuta. Jebeno. Kad sam radio emisiju zvao me neki frajer i rekao je da sjedi ispred zgrade u autu i ne može izać jer je hipnotiziran.

Druga stvar je tako tako, burito burito, al nije bed jer traje samo deset minuta, al zato evo ga Lindstrom nije lijen, stiže sa trećom, najboljom malom noćnom nautičkom sonatom u francuskom stilu od kad Daft Punk na album znaju uvalit neku nježnu, kao npr. "Make Love" ili "Emotion" na "Human After All" ili "Something About Us" na "Discovery". Ona se zove "The Long Way Home" i ako ovo nije hint na Odiseja, onda se ja zovem Enraha. Prvo se jedno veliko ništa kuha, kuha, kuha, dobrih besramnih i vrlo strpljivih pet do šest minuta a onda veliki razlog dosadašnjem kuhanju – ulet u temu, a ulete i bubnjovi i bas kojeg kao da svira neki tamnoputi porno glumac iz Lyona a na kalendaru je 1973. i sve je nekako lijepo. Baš lijepo.

Super je to, da, pogotovo jer Hans Peter ne ode u masturbacijske modove nego dozira i aranžira ko velik. Eklektičan možda ne, ali zato električan jako. Uzmite si u obzir, no, ajde, šta sad, uzmite, no, da je danas i pogotovo u ovakvoj glazbi teško raditi stvari od po pol sata a da niti u jednom trenutku producent ne sklizne, izgubi kompas, momentum ili ode u dooosaaaduuuu i isto tako, uzmite u obzir, dajte, no, tako jednostavne i transparentne, jelte, očite i vrlo prepoznatljive utjecaje s kojima se Lindstrom igra, i dobijete činjenicu da je ovo najčudnija disko ploča prošle godine.

Pametnom dosta.

Long Way Home (Prins Thomas Edit): nije spot i skračena je al eto.

BeatNocha, 98,4 FM, 05.02.09., 18.00: Novi Animal Collective, album "Merriweather Post Pavilion" (Domino, 2009.) nije samo ubojstvo samo takvo nego je i najbolji album 2009.!

Bez obzira što smo tek na početku, ne bi se čudio da tako ostane do samoga kraja! Čujemo se.

Goddag,
ek.