Vođen pjesmama...

E MOJ NARODE (IZRODE)!

Za masu ljudi ja sam perverznjak,
nadrkani manijak, neshvaćeni samotnjak,
stalno mislim na guze, pičke i grupnjak.
Kažu za me da sam bolesnik,
mentalni ranjenik,
osakaćenik,
vražji pomazanik,
retardos, demonske legije vojnik,
prve paklene čete konjanik,
mračni topnik…

Govore još mnoga slična sranja, seru, lažu,
tračaju, neistinu kažu,
jadna istina sve je tanja,
sve je manja,
gaze je te laži i ostala sranja.
A jedina istina je da ja za sklapat rimu imam znanja.

Pjesma kaže: „Laže selo, lažu ljudi!“
Razuman budi,
na svijetu ima bolesnih ljudi:
sadista,
mazohista,
pedofila,
nekrofila,
zoofila,
i mnogih sličnih ljudskih profila.

I sve ih šaljem u tri pičke materine,
istodobno u nebeske visine,
u paklene dubine,
riječne doline,
u pizdu njihove strine!

Pušite psu, majkojebači,
jebem vas u dupe i nećete umaći,
nećete se skriti, sve ću vas naći
moja zla kob će vas snaći,
zato u smrt bježi, skači,
jer moj sotonistički kurac okolo harači!

Najebali ste, majku vam jebem, i strica i strinu,
jebem vam bližu i dalju rodbinu,
jebem vam i rođaka iz koljena petog,
jebem vam Isusa i Jeronima svetog!
Zagledajte se bolje u živote vlastite,
što možete, ispravite,
jebite se, množite,
dišite, jedite, volite,
plačite, Boga molite,
nađite smisao vlastitog života,
ne dajte da vas neki porok smota.
Od svih poroka prizna vam se samo loza.
Puno pozdrava,

vaš drug Koza

TEKA DRUGA

Svaštara
(prekriženo s dvije kose crte)

Kozina kolekcija perverznih ideja
(Saša)


Misli o drozi:

Na baušteli života, droga je greda koja te klepi po tikvi!
-Saša
Ne troši drogu. Troši pičke
-opet ja
Ti bi drogu? Puding!
-isto!


Ne želiš kulen i pršut?
Želiš drogu?
Da li si ti normalan?™
Kćer (J.R.)

Droga te jebe, ne budi peder!
(J.R.)

Dole droga, živili ćevapi!
(napisano na klupi)


Molitva za početak:

Oče Naš, koji jesi,
Mercedesa mi donesi.
Neka bude volja tvoja,
samo nek je siva boja.

Pašalić


Svašta:

„Bila je zima, vrućine teške.
Jedan je mrtvac jahao pješke.
Sa sobom je vodio crnkinju plavu,
kosa joj lepršala uz ćelavu glavu.“
(Anonymus)


Obećajem vam lom!, Smijeh!, I suze!
-prije matiše
-„Winston“ Radetić

Evo, kreću i pjesme druge teke. Polako ću ih stavljat na blog. Nemam volje opisivat što se događa dalje u mojem malom životu, nit se nešto značajno događa da bih imao za opisivati. Dani teku monotono u iščekivanju kraja škole, kao i svima drugima.

Post prije sam završio sa snovima. I s njima sam započeo ovo jutro i ovaj post. 2 posta od prije su mi se povezali u snovima, onaj sretan 14.5. i kaotičan post 16.4. Zajedno su dali interesantan san, koji možda i priželjkujem da se dogodi u stvarnosti. Nisam još sasvim siguran bih li to stvarno želio ili ne. Ali u snu je to tako svejedno. Samo uživaš i prepustiš se. Samo je velik zajeb to što u pravilu ja samo gledam i ne mogu sobom upravljati, čak niti govoriti. Kao da to netko čini umjesto mene, a ja gledam posljedice. I mogu se truditi koliko hoću, no ne mogu si pomoći. Ostaje mi jedino gledati. Koji put ispadne upravo kako mi odgovara, koji put se probudim ljut i opsujem sve jer je sve krenulo krivo, a sve zato jer ja ne mogu upravljati sobom.
No ovaj put sam mogao upravljati sobom. Nisam govorio čitav san, jer nisam morao. Trajalo je dugo, no samo jedan detalj mi je ostao u sjećanju kristalno jasan. I baš mi je uljepšao dan. Ona zbog koje postoji kaotičan post 16.4. sjedila je kraj mene slijeva. I stalno se primicala, dok se nije stisnula uz mene. Začudilo me, no odgovaralo mi je. Stavila je desnu ruku na klupu, a ja sam nekako automatski pružio svoju ljevu i dodirnuo je. I tada sam se prenerazio nad sobom i svojim činom. Jer činilo se sve prokleto stvarno. Ali nisam htio maknuti ruku, nisam i gotovo. Što je, tu je. Ali ona je ruku prihvatila, kao nešto najnormalnije na svijetu. I u tom trenu mi je postalo jasno da je to željela od samog početka. Pogledao sam joj lice. Taj prizor neću nikada zaboraviti. I shvatio da je to to. Da tako mora biti. Da se sve posložilo i da sve ima smisla. Da se odvija nešto što je tako moralo biti, nešto što je već predodređeno da se dogodi. Osjetio sam tada, naslutio, malo vječnosti... Isprepleli smo prste i igrali se tako. Kao da smo oduvijek zajedno.
Probudio sam se tada, shvatio da je to divan san. I prihvatio ga kakav je. Prolazan, nestalan, lomljiv. No sjećanje na njega je trajno. I ono što mi je dao naslutiti je također trajno. Vidio sam kako bi izgledalo biti kraj nje, držati ju za ruku.

Nekaj se čudno dešava. Po prvi put ove školske godine, napisal sam svu zadaću u subotu. Vani je mrkli mrak, a ptice pjevaju. WoW mi se nije nijednom disconnectal, komp radi besprjekorno... Sve mi je to jako čudno. Predobro da bi bilo istina. Idem sad spat, dok me još sreća prati, možda sanjam nekaj interesantno, hehe. Laku noć

...vi ste jebene budale! Reko bi jedan pametan čovjek. Neki su budale više, neki manje. No zar je bitno.
Postova nije bilo jer mi je komp završil na popravku, malo sam ga sjebal. Sad je recimo ok, sere, ali ide. Ma glavno da ja mogu do pornjave na netu, to je sve. Ne da mi se pisat neke velike postove, pjesmice ne prepisujem, i ne znam kad ću ih slat. I boli me kurac. Ko vas jebe. Strpite se. Pozdrav

A onaj moj post od jučer, tj. danas, jer je pisan u 0:09h, je zabuna, iluzija, obmana, prevara, sranje, neistina. Ali neka stoji kao podsjetnik na moju glupost i naivnost. Možda me gledanje te greške svaki put kada otvorim blog pripremi na druga slična sranja koja bi mi se mogla dogoditi u životu. Možda se onda sjetim tog posta i postupim ispravno: pošaljem sve u tri pičke materine.

Jedna riječ od četiri slova, i to od tri različita slova, jer jedno se ponavlja. Označava sve pripadnice ljepšeg spola, sva ljudska bića s pičkom, izuzev transseksualce. Ili uključuje i njih? Ma boli me kurac. Prilično malena riječ, a može toliko toga obuhvatiti. Mala riječ, a velik pojam. No ta riječ ima još jedno značenje: svo zlo ovog svijeta i simbol gluposti. Muškarci i žene, dok god imaju različit mentalni sklop i različite količine pojedinih hormona u sebi, neće se nikada razumijeti. Rijetki su to slučajevi kada se razumiju, a to je vjerojatno zato jer imaju sličan omjer hormona. Zato žene vole imati pedere za prijatelje. Toliko je razlika između nas, toliko sranja, neslaganja, nejasnoća i mržnje zbog tih istih razlika. Koliko god se trudili, nećemo se nikada moći u potpunosti razumjeti. Ma ni približno tome. Zato postoje kompromis i tolerancija. No i oni imaju svoje granice. Za žene si muški gadovi i šovinističke svinje. Za mene ste vi glupe kurvetine pune sebe i opsjednute nekim toliko bezazlenim stvarima da ono bitno ne vidite, a još manje razumijete. I koliko god se trudio objasniti nešto, sve je bezuspješno.
Rijetke su one s dovoljenom razlikom hormona da se zovu ženama, a da su nas u stanju shvatiti. Njima svaka čast i poštovanje do smrti i nakon. Takve treba osvojiti, maziti, paziti i cijeniti do kraja života, jer su neizmjerno rijetke i vrijedne. Biseri u silnom pijesku i blatu. I pijesak može zasjati na tren i prevariti nas, da pomislimo da se radi o biseru. Ali u vodi je on tek blato, kaljuža. Brzo se razotkrije prevara. Tako se ja iz dana u dan sve više razočaravam u ženskim stvorenjima, premda ih vrlo malo poznajem i imam vrlo malo iskustva s njima, u bilo kojem smislu. Ali koliko vidim, i bolje da je tako. Da bezveze ne pizdim, ne živciram se i gubim zdrav razum, bolje da s njima imam što manje posla.Bio sam jedan od onih koji nije po ženama pljuvao, gentlemenski je šutio u društvu u kojem se to činilo, i mislio si svoje. Branio sam vas u sebi, jer sam vjerovao da manjina kokoši zapravo blati cijeli ženski rod, a muški to onda generaliziraju. No kako vrijeme prolazi, vidim svaki put, u svakom novom slučaju, da sam se grdno prevario. Sve ste iste i funkcionirate na sličan, sjeban način. Vjerojatno i vi nas tako gledate, s istim predrasudama i razmišljanjima, sve je stvar percepcije. No dok je kurca među mojim nogama, branit ću sebe i svoj rod. I na kompromis i toleranciju više ne pristajem.
Ovime ću samo malo doliti ulja na vatru, dobiti svakojake komentare na blog, svjestan sam toga, itekako. No dosta mi je vaše gluposti. A one koje će bacati komentare i krenuti pljuvati po meni, bit će mahom one najgore, one najveće kokoši i glupače, jer će se naći uvrijeđene. A oni prije spomenuti biseri će ovaj tekst pročitati, RAZUMJETI, nabaciti šaljiv komentar, jer me mogu razumjeti. Njima od srca hvala. I neka znaju da ih cijenim i poštujem dok je daha u mojim grudima.
Ostale: dobre ste jedino za pokazat tjelo i jebat se, neke čak niti to. Živjele! I slikale se u Playboyu, Penthouseu, Erotici i sl. Sve drugo je suvišno.

Ispričat ću vam jednu priču. Ne kako spada, nego polovično. Šta vas boli kurac za neke meni bitne, a vama potpuno nevažne detalje. Pripremite se. Tko ima volje čitat poduži tekst, VOZI DALJE! Tko je lijena guzica, jebi se s ovog bloga. Zato sam najčešće slao isključivo poeziju na blog. Jer ak krenem pisat ko čovjek, nema kraja. Neprestano onda imam dojam da nešto nisam rekao i teksta je tada kolko hoćeš. A sada to svjesno radim, iz gušta, jer sam dobre volje, dapače, izvrsne. "Zašto?", pita se nekolicina koja nije lijena čitati. Sve će vam objasniti pričica ukoliko ćete sve pročitati do kraja. Pa da počnem više.


Da li vam je poznat osjećaj sreće? Ali one nevine, iskonske? I to zato jer ste nešto učinili, završili neku tešku obavezu, jer su došli ljetni praznici, jer ste shvatili da ste stekli još jedno prijateljstvo i otkrili osobu koja vam odgovara, a za koju niste ni znali ni očekivali da bi s vama progovorila... Masa je primjera, a svima je rezultat isti: SREĆA. Radujete se tome ko malo dijete, uživate u svakom trenutku te vaše spoznaje, baš se guštate. Slobodno sada stanite s čitanjem, tekst vam neće pobijeći. I sjetite se takvog događaja i sjetite se tog osjećaja. I uživajte na tren. Bar na tren.
A sada, vratimo se u surovu stvarnost. Malo se spustimo na zemlju. Jer čak i takav događaj koji vas je usrećio može se izjaloviti prije ili kasnije. I razočarati vas, rastužiti, zbuniti, rasplakati... A sve zato jer ste ga sretni objeručke prihvatili, vjerujući da će trajati. I trajao je. Sat, dan, tjedan, mjesec, godinu, tako je sad malo bitno. Jer ga nema više. Iznenada. "Zašto?", javlja se pitanje. To maleno, kratko pitanje, koje i malena dječica postavljaju svojim roditeljima, daveći ih do besvjesti. Sada i vi, stariji, pametniji, odrasliji, postavljate sebi to isto dječje pitanje. A odgovora niotkud. I onda se počinje stvarati u vama osjećaj sumnje. S vremenom se polako razvija, sve do trena kada počinjete sumnjati da se ono lijepo uopće dogodilo. Počinjete se pitati je li to možda bio san. Iza toga se javlja krivnja. Jer shvatili ste da se taj lijepi događaj zbio, ali netko/nešto ga je prekinulo, izokrenulo, uništilo. A vaš osjećaj krivnje upire prst baš na vas same. I vjerujete mu, bezuvjetno. Krivite sebe, lupate u prsa, to vas davi i guši. Krivite sami sebe za prekid sreće. No krivnja se tada predomisli. Iznenada počnete kriviti drugu stranu, više sile... Svi su krivi osim vas, svi. "Zašto su mi to učinili? Pa što sam im ja učinio da sam to zaslužio?", pitate se. Javlja se još sličnih pitanja. Sve kompliciranijih i sve im je teže naći odgovora. A sve je počelo sa jednostavnim "zašto?". Pitanja se gomilaju, pritišću vas. Očajnički pokušavate naći odgovoe na njih. No već je kasno. Previše ih je. Guše vas. I još se gomilaju. Jedina logična reakcija, i očekivana, jest da prestanete tražiti odgovore. Jednostavno stanete. I pošaljete sve to kvragu. I prestanete mariti za nestanak sreće. Time ste se spasili gušenja od silnih pitanja. No jeste li vratili sreću?
U takvom stanju ispitivanja, a nakon toga rezignacije, možete provesti tjedne, mjesece, par godina, ili cijeli život. Tokom tog vremena ta dva stanja se mijenjaju. I javlja se novo: počinjete sumnjati da je došlo do jednostavne zabune, do neznanja, prenaglih zaključaka. To vas zadovolji na neko vrijeme. Sve dok se ponovno ne sjetite sretnih trenutaka i toga da ih sad nema. Onda mučenja i proganjanja opet počinju. I nema im kraja. A sjetite se: sve je počelo tako lijepo, sretno, a sada ste bez svega toga. Tužni i zbunjeni poput malog djeteta i njegovog "zašto?". Ali prošlo je previše vremena i nemate više snage išta pokušati promijeniti ili popraviti. Briga vas je tko je kriv, što se uistinu dogodilo, je li zabuna ili nije. Jednostavno prihvaćate odsustvo sreće. I nosite se s time kako znate.
Sad stanka. Da se glava ohladi i pohvatate konce i pokušate slijediti tok mojih misli. Tko još nešto ne razumije, a ima volje i snage, neka pažljivo čita ponovno. Upravo ovime gubim još i ono malo čitača, svjestan sam toga. No briga me. Sigurno vam se tako nešto dogodilo, pa razumijete o čemu pričam. Ako nije, sjetit ćete se ovog teksta i mojih riječi kada bude. Možda vam to čak pomogne u životu, tko zna? Vjerojatno je glavno pitanje koje vam se sada mota po glavi, uz ono "Je li ovaj lud?!", ovo: "Ako si počeo pričati kako si sretan, koji je sad ovo kurac?!". Odgovor slijedi u nastavku.
Trač je moćna stvar. Ljudi nisu toga niti svjesni. A oni koji su toga svjesni su zli, i treba ih se kloniti. Jer oni koji su toga svjesni, će to oružje prije ili kasnije koristiti za svoju korist. Malo je ljudi koji će odoliti da znaju da mogu na zao način doći do bilo kakve njima primamljive koristi. Jako ih je malo. Jedan sam od onih koji sam itekako svjestan moći trača, ali ih odbijam koristiti u zle svrhe, da nekome napakostim. Događalo se da sam se povjeravao ljudima kojima sam vjerovao da olakšam dušu ili tražim pomoć, bilo za sebe ili druge. Znao sam odati tuđu tajnu nekome u nadi da će mi pomoći da se pomogne osobi koju ta tajna muči. A on/ona je uporabila tu informaciju protiv te osobe. U najboljoj namjeri, u želji da nekome pomognemo, možemo istu osobu stravično povrijediti. Kolike bi onda bile posljedice da to radimo namjerno? Samo razmislite malo.
No taj isti trač vrlo rijetko može i pomoći. To se dogodilo meni. Trač je dopro do do prave osobe na pravi način, u pravom obliku, očito neiskvaren. I nagli prekid sreće je objašnjen u roku sekunda. Par godina provedenih u nejasnoći i zbunjenosti i svim ostalim stanjima navedenim iznad je bio posljedica zabune, međusobnog neshvaćanja. Toliko razdoblje, a zbog tako banalnog razloga! I kao što rekoh, sve je bilo razriješeno i istjerano na čistac u roku od par sekundi.
Kući sam se vraćao s onim starim, dobro poznatim osjećajem sreće. Ali i jednim novim, dodatnim zadovoljstvom jer se izgubljena sreća vratila. Osjećao sam se i još uvijek se osjećam ispunjen, a opet kao da mi je pao ogroman teret sa srca. Do doma sam hodao sa smješkom na licu i srećom u srcu. Zbog par izmjenjenih riječi. Nadam se samo da će ovaj osjećaj potrajati. I da ga neće prekinuti ponovno nekakva banalnost. Nemojte sljediti moj primjer. Ako vam nešto nije jasno, zbunjuje vas, saznajte istinu! Ako vas nešto plaši, borite se protiv toga! Borite se da održite ili stvorite sreću u svojem životu! Jer se možda vama neće sve samo riješiti kao meni. Ja sam imao sreće.
Hvala strpljivim čitateljima, hvala Bogu, hvala lajavim prijateljima (pozdrav onome koga se ovo tiče, naći će se ), hvala traču, hvala osobi koje se ovo tiče. I za kraj još samo jedno pitanje toj istoj osobi. Kino po ljetnim praznicima?

Evo, drage moje dame i cijenjena gospodo! Kraj prve tekice. Nisam puno radio preko praznika, malo je postova zbog davljenja u šunki, francuskoj i kolačima pod uskršnjim praznicima (), zauzetosti ovaj prvi tjedan škole (čitaj: igram WoW do besvjesti ) i općenito moje lijenosti. Ovim činom prisiljavam sam sebe da počnem prepisivati i drugu tekicu. Jednom i budem, možda...
Materijala u novoj, petoj tekici ima, i uporno nastaje još, tako da imam što bacati na blog, samo treba sve marljivo prepisivati. Očekujte nešto uskoro, ono, za mjesec, dva
A do tada, lijep pozdrav!

JA SAM SRAO!
(by Saša; melodija: Rafo – „Ja sam Rafo“)

Jučer ja krenijo na zahod,
ali jako čudan bijaše moj hod.
Poskakivah lagano i potrčah već.
Ovo govance želi mi uteć!

REFREN:
Ja sam srao! Ja sam srao!
Peče šupak, nema beda,
ja sam srao, srao!

I dok sam ja veselo srao,
u zahod neki lik mi upao.
Reče on da je Story Super Nova agent,
i da za sranje ja imam ogroman talent.

Refren

I tako ja došao u Zagreb,
sa svojim drekom sanitarnoj napravio zajeb.
Toliko sad serem da imam halucinacije,
vidim štrumfove i druge zajebancije.

Refren

U mojoj karijeri bit će velikih govana,
srat ću ja i po drugim supernovama.
Drukčiji ja ne želim bit,
makar niko ne kupio moj šit!

Refren

Ja sam nove mode zadnji krik,
moj šupak je pravi zlatni rudnik.
Serem svuda, bilo kuda,
od običnog dreka ja napravim čuda.

Refren

ZAŠTO?

Zašto ljubav toliko boli?
Kad ti voliš, druga strana u pravilu ne voli,
niti će te ikada voljeti.
Oh, zašto, zašto ljubav toliko mora boljeti?

Zašto, kad joj probaš prići,
Zašto nikada nećeš do njenog srca stići?
U pravilu te neće ni pogledati, kamoli zavoljeti.
Zašto, o zašto ljubav mora toliko boljeti?

Zašto na nju misliš kada noću liježeš,
Zbog neuzvraćene ljubavi bolno srce stežeš?
I lažne nade si daješ: „Pa možda će me zavoljeti.“
Zašto, zaista zašto mora ljubav toliko boljeti?

NEUZVRAĆENA LJUBAV JEDNE DJEVOJKE

Kosa joj je poput žita žuta,
oči plave poput potočnica pokraj puta,
poput plavog beskrajnog mora,
poput neba iznad visokih gora.

Usne joj se poput ruža crvene,
poput makova koje u proljeće obilaze pčele,
volio bih ih ljubiti tople, meke, cijele.

Volio sam ju jako, iskreno, srcem svim,
žudio za njom, za osmjehom njezinim.
No ona je drugoga voljela,
drugom je srce predala.
Nikada me nije ni pogledala.

Zauvijek ostat će to ljubav neuzvraćena,
zauvijek ću za njom žudjeti
žudnja mi neće biti shvaćena.
Dok živim, voljet ću je uvijek.
Kad umrem, prestat ću tek.

Kurvo jedna
(melodija: Prljavo kazalište – „Previše“)

Previše puta karo te,
u našoj sobi, na našem krevetu!
Bježi sad, bježi, molim te!
Ko židov od Hitlera,
ko Saša od Kutleše!

Volio, volio sam te,
karao te dan i noć,
ali sad je previše!

Jebeš sve, sve oko sebe!!!
Dobit ćeš po pički, droljo, bludnice!!!
Jebo ti, jebo pas mater!!!
Ti mene varat ćeš?
E pa sad najebat ćeš!!!

Jebem ti, jebem li ti sve,
jebem sve po spisku, do zadnje rodbine!!!
Dobit ćeš, dobit ćeš bičem!!!
Ko Pasija od Rimljana,
ko Saša od Kutleše!!!