Otherside

Nije bilo struje pa tako da ni dizalo nije radilo. Odlučio sam poći stepeništem, no to nije baš bilo lagano. 7 katova za pješačenje kroz mrkli mrak, pola 3 ujutro, a još pod priličnim utjecajem alkohola. Ne sječam se koliko sam popio, prestao sam brojati oko šestog piva, a nakon toga bilo je još. Ipak nije svaki dan kao ovaj. Ovakve feštice se ne viđaju svaki dan. Alkohol "leti" na sve strane, okolo su ljudi koje voliš, svi sretni pjevaju i vesele se, dolaze do tebe, pričaju s tobom i sve slično. Istina alkohol je uzrok da ni ne razumiješ što prićaju, no da li je to ikome važno?
I tako razmišljajući o svemu što sam prošao nastavio sam ići tim stepeništem. Moram priznati nije mi bilo svejedno. U ovakvom mraku se svašta može desiti a posebno u ovakvom stanju i u ovakvoj prilici, kada nema ni trunka električne energije. No svejedno sam nastavio. Nisam si mogao ni mobitel osvjetliti put, jer kada ti nešto krene krivo, onda to povlači čitav lanac sličnih stvari, tako da mi se i baterija ispraznila. Hodao sam polagano, svakim korakom sam vijao stepenicu dok ne dobijem čvrsti oslonac noge, a rukama sam se držao za rukohvat. Najviše mi je smetala da smrtna tišina oko mene, kao da je zgrada potpuno prazna, da su sve duše izlapile i pustile me da sam idem prema odredištu. Nisam došao ni do prvoga kata kada sam pao na koljena. Osjetio sam neku nevjerojatnu mučnice, kao da mi želudac želi iskočiti iz utrobe. Došlo mi je da viknem upomoć, no nisam imao snage, sve mi se bilo blokiralo, i cijelo tijelo mi je bilo usmjereno jedino na taj želudac. Poćeo sam se grčiti u tome mrklom mraku, a rukama sam se još nekako uspio pridržavati da se ne skotrljam sve do dolje. Lagano sam se vukao, pokušavao ustati, ali nije išlo. Nešto me je vuklo dolje, nešto je htjelo izići iz mene. Osjetio sam ga u grlu, odnosno osjetio sam nešto kao plamen, grlo mi je gorilo i tjeralo ga je van. Nisam pomislio da je to alkohol što želi izaći iz mene, ovo je bilo nešto puno gore, ja nisam mogao izaći na kraj s time.
Glava mi se užarila, sve dlake na tijelu su mi se naježile, no nisam se htio predati. Vjerovao sam da sam jaka osoba, a mozak mi je još uvijek normalno funkcionirao. Još sam mogao razlučiti što valja a što ne valjda učiniti i još sam imao snagu volje da se trebam boriti. No sve sam bio umorniji. Snaga mi je hlapila kao kapi kiše na lišću hrastova izlaskom sunca, kao mjerurići u ostajalom pibu od iste ove večeri. Prsti su lagano otpuštali no vukao sam se. Vukao sam se prema gore, imao sam osječaj kao da samo trebam nešto uhvatiti. Počelo mi se na kraju stepeništa priviđavati neko stepenište. Imao sam osjećaj da čujem kako me netko doziva. Vjerovao sam da to dolazi odozgora i to mi je opet vratilo nadu. Potegao sam sve iz petnih žila, pustio ono zadnje što sam imao od sebe i povukao se prema gore.
Rukama sam već bio na prvom katu i trebalo mi je još samo malo da potpuno budem gore. No sila koje je nešto tjerala van iz mene je još uvijek bila pristuna. Nisam je mogao kontrolirati, no to sam pokušavao staviti u drugi plan. Gore sam vidio spas i samo mi je to bilo na umu. Nekako sam se dovukao i odjednom su se upalila svijetla. U daljini sam ćuo kako se pali agregat od dizala, no ja se još uvijek nisam mogao podići, niti mi se glas još nije vratio. No odjednom se preda mnom stvorila jedna osoba. Lagano me podigla na noge i baš u trenutku kada sam mislio da sam spašen samo sam osjetio ispuštanje, udarac nogom u leđa i let prema stepeništu. Odjednom sam se počeo kotrljati prema dolje, dok mi se pred oćima vrti cijeli dosadašnji život.
Pao sam dolje i nisam više ništa osjetio. Jedino što sam vidio pred sobom bila je lokva krvi, nisam mogao razaznati da li je to moja krv ili neka druga, no u tome trenutku to nije bilo važno. Oći su mi se lagano sklapale, gubio sam svu snagu i lagano sam tonuo u san. Vidio sam se pred sobom samo neke slike koje se okreću na zidovima nekog tunela kroz koji sam letio. Na kraju tog puta stigao sam do jednih vrata koja su imala samo ručku za pokucati. Lagano sam se ustao, a tijelo mi se činilo kao da ga niti nema. Uhvatio sam ručku i odlučio pokucati s njome o vrata. No onda sam se odjednom pregnuo, ustao u onom hodniku zgrade gdje sam ostao ležati, otresao prašinu sa ramena i došao do zaključka da sa ovakvim prićama ljudima samo punim glavu glupostima i doneo odluku da od danas pišem samo o lijepim stvarima.