~ tko sam ja uopće? ~

Kako je počelo? U nekom kutku police s knjigama naletio sam na brošuricu po imenu ''Odlazi, Sotono!'' izvjesnog Georgesa Hubera. Otvorio sam je više zabave radi, očekujući nekakvo bapsko trabunjanje koje će me zabaviti. Nažalost, tolika razina gluposti koja je zračila već iz prvih nekoliko pročitanih rečenica bila je sve samo ne zabavna. Zapravo me je iznerviralo, a ne zabavilo.
Citirat ću taj pročitani dio:

''Kako se to moglo dogoditi?''
To je pitanje, koje je izgovorio Papa Pavao VI. nekoliko godina nakon završetka Drugog Vatikanskog Sabora, promatrajući neku vrstu prevrata, koji je potresao Crkvu. Govorio je: ''Mislilo se kako će nakon Sabora sunce zablistati nad životom Crkve. No, namjesto toga, namjesto sunca, nadviše se nad Crkvu oblaci, bure i oluje, tmine i pomrčine''.
Da, kako se to moglo dogoditi?
Odgovor pape Pavla VI. jasan je i nedvosmislen: ''Uplela se neka neprijateljska, dušmanska sila, koja se zove đavao, misteriozno biće... Vjerujemo, držimo kako jedno mimonaravno biće dođe na svijet, da donese nemir, da uništi plodove ekumenskog Sabora i da zasmete Crkvu kako bi zapjevala radosnu pjesmu, da je postala svjesna sama sebe!''

Na stranu sad sa paradoksima kršćanstva, po kojima npr. službeno ne postoje duhovi a istovremeno postoji istjerivanje istih; ne postoji onostrano i okultno, ali istovremeno se svaki interes za dotično proglašava herezom (što automatski znači da Crkvi nije u interesu da se zna o tome), itd. Ovdje mi nije cilj baviti se time. Ono što me je isprovociralo je činjenica da unatoč modernim vremenima, razvoju psihologije i sociologije i iznova objavljenim drevnim znanjima još uvijek Crkva vjeruje u Đavla. Ne iznenađuje me da u postojanje takvog entiteta vjeruju neuki seljaci i babe po kojekakvim vukojebinama. Ali kad vidim da i učeni kršćani, pa čak i Papa, vjeruju u takve besmislice, te da se takva dogma još uvijek nameće svijetu, ne mogu držati usta zatvorena. Istina je da je i Isus spominjao đavla, ali sjetimo se kome je Isus i u koja vremena govorio. Zar ćemo se odreći dva tisućljeća evolucije ljudske misli da bismo se sveli na nivo razumijevanja nepismenog čobana iz Isusovog doba? Isus sigurno nije izmišljao laži, ali ono što je govorio bilo je upakirano tako da narod razumije. Ako ne čitav koncept onda barem neke konkretne smjernice. Pa i danas se npr. u školstvu radi na isti način – činjenice se oblikuju ovisno o uzrastu i sposobnosti razumijevanja. Tako se prvašiće uči na jedan način, a osmaše na drugi. Kad osmaši prijeđu u gimnaziju kriteriji i načini se rapidno mijenjaju. Odjednom profesor kaže: - ''U osnovnoj školi su vas učili da je to tako i tako, ali stvar je zapravo ovakva...''. No kad isti srednjoškolci dođu na fakultet, tamošnji profesor kaže: - ''Zaboravite šta su vas učili u srednjoj školi''. Znam to jer sam osobno prošao kroz to. Tako da Isusovo spominjanje Đavola ne bi trebalo doslovno shvatiti u smislu nekog zlog entiteta.
Nije li karakteristika svih primitivnih religija pridavanje osobnosti, lika i imena prirodnim (često neobjašnjivim) pojavama? To se inače naziva ''animizam''. Pa tako ljudi koji su sljedbenici takvih vjerovanja žive u svijetu dobrih i zlih duhova, neutemeljenih tumačenja svijeta i općenito iraconalnog svjetonazora. U školi nas uče da su takva vjerovanja postojala uglavnom u doba prapovijesti i antike, a danas su prisutna samo kod nekakvih plemena u zabačenim krajevima svijeta. Mi smo, navodno, danas prerasli takve ideje. No čitajući ovakve izjave kakve sam našao u navedenoj knjižici pitam se koliko je moderna kršćanska misao odmakla od misli plemenskog vrača. (Nekako sam na strani onog vrača, jer taj je barem imao nekih praktičnih znanja.) Kako Crkva i inače širi kojekakve dogme suprotne zdravom razumu, ne čudi me toliko da njeni predstavnici istupaju sa ovakvim tvrdnjama. Ali jako me čudi kad vidim učene i inače pametne ljude koji nasjedaju na takve gluposti. Govoriti o nekakvom ''misterioznom, mimonaravnom biću'' i pripisivati mu uzroke nemilih događaja ravno je idiotariji kad bi npr. u vremenskoj prognozi izvještavali o aktivnostima, zadovoljstvu ili nezadovoljstvu Boga Vjetra, Boga Kiše, Boga Sunca, itd. Uostalom, neshvatljiva mi je ta ideja po kojoj je ''dobro'' predstavljeno Bogom a ''zlo'' predstavljeno Đavlom. Dakle, Bog je stvorio sve, pa time i Đavla, i dobro i zlo. No unatoč tome, Bog upravlja samo "dobrim" i bori se protiv "zla", tj. Đavla. Kako ga od praiskona do danas još uvijek nije pobijedio možemo samo zaključiti da si im snage otprilike ravnopravne. Dakle, ni sam Stvoritelj nema sposobnost eliminirati onoga koji mu remeti planove. Kakav je to onda Bog? Pa ipak, uvjerava nas se da ''dobro'' uvijek pobjeđuje i da je Bog jači od Đavla. Istovremeno, uči nas se kako će samo čiste i vjerne duše moći vidjeti Boga, u raju. Iz toga se nameću opet dva zaključka. Kao prvo, to znači da Boga u paklu nema (kakav je to onda Bog koji nije sveprisutan, iako ga se takvim reklamira). Kao drugo, iako najljući neprijatelj Boga, uzrok sveg zla, štaviše – personifikacija zla, Sotona u svakom trenutku ima pristup Bogu. U brojnim pričama njih dvojica se susretnu, iako Đavao nije «čista i vjerna duša''. Očito je sama ideja šta je ili tko je Bog pogrešna. Sve u svemu, nejasnoća na nejasnoći, gomila trabunjanja suprotnog svakom razumu koje ne podnosi ikakvo razumno ispitivanje. Eto, rekao sam na početku da se neću baviti paradoksima kršćanstva ali očito je da je čitavo kršćanstvo ispunjeno paradoksima do te mjere da ih se ne može izbjeći. Da se vratim na očovjekotvorenje ''zla''. Zašto je tako teško prihvatiti da je ovaj svijet naprosto svijet suprotnosti. Dobro i zlo su samo način na koji mi doživljavamo životne okolnosti. Jedini uzrok i jednog i drugog smo mi sami. Zlo nije ništa drugo nego posljedica neznanja, i to onog suštinskog neznanja. Moglo bi se reći - posljedica nezrelosti ličnosti. Nije li zlo samo posljedica djelovanja ljudi koji su zaslijepljeni krivim predodžbama, mržnjom, ljubomorom, posesivnošću, vezanošću, pohlepom? Koliko god da su razmjeri događaja veliki, uvijek je uzrok u ljudskoj nesavršenosti. Još prije više tisuća godina indijski su mudraci podučavali da u čovjeku postoje i dobre i loše osobine, te da je jedan od suštinskih zadataka ljudskog bića pročistiti svoje kvalitete. Uzrok postojanju toga nije neko tamo biće, odvojeno od nas samih i praktički neuhvatljivo (te stoga krajnje misteriozno). Štaviše, uzroke tome oni nalaze u psihi, podsvjesnom i nesvjesnom umu. Oni govore o energetskom centru koji je sjedište tih osobina. Ne samo da govore o tome, oni daju i načine i praktične metode kako pročistiti um i svijest od negativnih kvaliteta. Tisućama godina te metode su dokazivane u praksi i danas su poznate širom svijeta. Na učenjima i tehnikama drevnih mudraca su svoje teorije i prakse razvijali Jung, Freud i mnogi drugi veliki psiholozi (što je opće poznato). Praktički, čitava moderna psihologija se izgradila na tim temeljima. Naravno, ne može se zanemariti i znanstveno zaključivanje na osnovu proučavanja uzroka i posljedica, ali upravo tom metodom su i drevni mudraci došli do svojih saznanja. Pa ipak, moderni kršćanin vjeruje u takve besmislice kao što je Đavao, biće koje je uzrok sve negativnosti. Umjesto da uzrok negativnim događajima potraži u nesavršenosti čovjeka, bilo sebe bilo drugih ljudi, on uzrok pripisuje djelovanju Đavla. Čovjeku je lakše odgovornost svaliti na drugoga, pripisati je nekom mističnom zlom biću nego pogledati u sebe i kritičkim stavom potražiti svoje loše osobine. Nije li to zapravo najobičniji bijeg od odgovornosti? Nije li to izraz straha od mišljenja svojom glavom i korištenja razuma? Usudio bih se reći - strah od slobode? Jer prihvaćajući ideju o Đavlu čovjek sebe lišava sposobnosti da išta promijeni. Čovjek sliježe ramenima i u najboljem slučaju moli se za poboljšanje situacije. Upravo tu je plodno tlo za usaditi čovjeku ideju kako je, zbog vlastite nesposobnosti da se suprotstavi Đavlu, potreban posrednik – svećenik, koji će zazivati Boga i tjerati Đavla. Čovjek ne treba razmišljati niti išta znati. Njegovo je da se moli i da prepusti svećeniku ''borbu'' s Đavlom. I time se doslovno realizira situacija da je svećenik ''pastir'' a narod ''stado'' (iako reći ''ovce'' bolje zvuči i bolje odgovara istini). Nisam protiv molitve, baš naprotiv, ali kako kaže narodna: - Pomozi si sam pa će ti i Bog pomoći. Ili kao u anegdoti kad je Bračanin molio Boga da dobije na lotu, a Bog kaže: - U redu, ali barem uplati!