~ tko sam ja uopće? ~

Probudilo me je zvono na portafonu...
Koliko je sati?!? Di mi je mobitel? ...
Tupilo... Ne snalazim se. Čekam da mi se "podigne sistem", da se loada memorija, da očitam status (kako god...). Zaspao sam debelo prekasno, u drugoj sobi, i nemam pojma di mi je šta. Inače sve stvari stavljam na isto mjesto, tako da i u jutarnjem bunilu barem mogu naći mobitel i vidjeti koliko je sati. U magnovenju (što bi Srbi rekli) pritiščem dugme na portafonu i sjetim se - to je K. s autom, kupi me da idemo na istovar. Bio sam u dolje autu valjda prije i nego se vodokoltić uspio ponovo napuniti. Vidim da ni K. nije baš najsvježiji i da je također grubo otrgnut od toplog kreveta (eh, krevetić...). Jebiga.
Sama ideja da ravno iz kreveta idem istovarati šutu i građevinski otpad, a bez da sam prethodno ohanio uz jutarnju kavu malo me deprimira. Srećom bili smo masu puta u sličnoj situaciji tako da bljuzgimo gluposti i puštamo mentalnom proljevu da teče. Štaviše, u ranu zoru vicevi su najbolji. Valjda zato jer je podsvijest još lagano otvorena nakon nedavnog sna. Raspoloženje se popravlja kako se bližimo svom cilju - deponiju na Jakuševcu. Na cesti presjedamo u kamion i ulazimo.
Ono što me je dočekalo tamo nisam mogao ni zamisliti. Kao prizori postatomske pustoši iz Alan Forda. Nedostajala je još samo nekakva opskurna maglica nad beživotnim, zlim kemikalijama natopljenim tlom, te poneka kost što strši iz zemlje. Penjemo se na brdo a pored puta se protežu bare crne i smeđe vode s nekakvom jezivom pjenom na vrhu. U kabini već lagano smrdi. No na samom vrhu je sam epicentar užasa. Vidio sam te prizore i ranije ali samo na televiziji, no sad sam prvi put vidio uživo. Buldožeri razgrću hrpe smeća, ptice nadlijeću polja tog civilizacijskog izmeta i tu i tamo čeprkaju... Došao je presudni trenutak - izaći iz kabine i istovariti kamion. Ranije sam mislio da će izbacivanje stvrdnutih vreća cementa biti ono teško u današnjem "izletu". Ali prevario sam se. Prvo mjesto je uvjerljivo odnio pakleni smrad koji smo udahnuli po izlasku iz kabine. Kiselo-slatkast, lijepi se za nosnice i lagano navodi na povraćanje. Imam dojam da onih par radnika što se tu motaju samo čekaju da vide naše izraze lica, ali ne dam im gušta. Tiho proklinjem onaj trenutak kad sam ispuhao nos, prije ulaska u kamion. Dok čekamo da gazda otvori kamion, jedan od radnika primjeti neku kutiju što je ležala na hrpetini smeća. Bila je napola otvorena a iznutra su virile vrećice nekakvog čipsa. Tip ni pet ni šest otvori kutiju i gleda vrećice tražeći datum proizvodnje. Ma ne bih pojeo taj čips pa da je još topao. Nije mi jasno kako u tom smradu uopće može misliti na hranu, a kamoli da hranu vadi iz smeća. Jest da je pakirano u vrećice, ali ipak... Kad se kamion otvorio skupilo se njih 6-7 radnika i gledaju šta mi to imamo za baciti. Ljudi živo zainteresirani. Gledaju dade li se šta uzeti od toga. Ne bih se čudio da svaki od njih u toku dana napravi vlastitu hrpicu prikupljenih "dobara" koju onda vozi kući. Jedan se poveselio kad je vidio motornu pilu u kamionu ali kad su saznali da pila ne ide u smeće, razišli su se. Kamion smo praznili brzinom svjetlosti. Samo trenutak kraći boravak u toj atmosferi činio nam se kao premija. Sam sebi sam se čudio s kojom snagom bacam 50 kilogramske vreće cementa. Bili smo gotovi za minutu-dvije, potrpali se u kamion i pobjegli. Smrad još osjećam u nosu. Stvarno, nema novaca koji mogu dovoljno platiti ljude što tamo rade.