~ tko sam ja uopće? ~

Jeste li kad imali dojam da sve ovo oko vas nije ništa drugo do film? I to film toliko savršen da zapravo sve doživljavate u prvom licu, kao da se stvarno vas tiče. Taj film se čini toliko realan da zapravo većinu vremena provodite smatrajući ga za stvarnost, poistovjećujući se s njim. Tek ponekad spopadne vas flash u kojem se razbudite, sjetite samoga sebe, i pitate se ono o čemu govore gornjih par redaka.

S drugu stranu, možda se vama nikad ništa slično nije ni dogodilo i uopće ne znate o čemu pričam. Meni su se takve situacije dešavale još kao djetetu, možda i češće nego danas. Usred nekog posla jednostavno bih se ˝zaustavio u vremenu˝ i postao svjestan sebe: -Ja! To sam JA!

Svaka riječ nije ništa drugo do skup glasova koji nosi neko pridodano značenje. Riječ ˝ja˝ koristimo da označimo sebe, prvo lice jednine. Ali u svakodnevnom životu, dok nam ta riječ prelazi preko usana, njeno značenje ne dodiruje našu svijest potpuno. Izgovaramo je automatski. Pokušajte u sebi polako ponavljati tu riječ, sa stankama između ponavljanja, i nastojte biti svjesni njenog značenja. Budite potpuno svjesni na koga ta riječ pokazuje.

˝Ja.˝ ¨Ja.˝ ˝Ja.˝ ˝Ja.˝ …i tako dalje.

Malo po malo postat ćete usredotočeni na sebe i doživit ćete nešto vrlo neobično. Ako dovoljno dugo uspijete zadržati svijest o ˝ja˝ (tj. svijest o značenju riječi), spontano će vam se javiti razlika između onoga što jeste vi i onoga što niste vi. A šta to niste vi – pa sve ostalo oko vas! Tad postaje evidentno da postojite vi kao fenomen, kao svijest koja stoji u centru zbivanja, i postoji sve ostalo što se zbiva oko vas. A to sve što se zbiva nije ništa drugo do ˝film˝. Vi u tom filmu igrate ulogu, i čini se da pojedine situacije uključuju i vas. No zapravo vi ste samo pasivni promatrač. Kao što sam već ranije spomenuo, sav taj film se čini toliko stvaran da se s njim poistovjećujemo. Iako u tom filmu mi imamo svijest o sebi, ipak mislimo da smo ti koji djeluju, rade ovo ili ono, sudjeluju u zbivanjima. Mi SEBE definiramo pomoću tih zbivanja. I tako pred samim sobom mi postajemo samo lik iz priče, definiran vlastitom ulogom i skupom proživljenih životnih situacija. A mi to jednostavno nismo.

Jedan od slučaja kad se sve ovo dade doživiti (barem se meni tada događa) je kad zaredaju neke krupnije promjene životnih okolnosti. Pritom ne mislim samo na teške i tragične događaje, nego na bilo kakvo odstupanje od svakodnevne kolotečine. Kada skup životnih okolnosti naglo postane drukčiji, svijest to u jednom trenutku registrira. Tada se kroz misao ˝dešava-mi-se-nešto-potpuno-novo˝ javlja i svijest o sebi kao o onomu koji sve to doživljava, onomu koji registrira promjenu. Tad možemo osvijestiti da smo, unatoč svoj vrevi života u kojoj sudjelujemo, u suštini samo svjedok. Ne možemo utjecati na slijed događaja (ako već i utječemo, i to je samo privid – uloga u kojoj mi, kao, imamo mogućnost izbora). Ali ni slijed događaja ne može utjecati na ono što mi stvarno jesmo. Razmislite, kako ste sebe doživljavali kad ste bili dijete, a kako sad? Isto. Potpuno isto. Sebi ste uvijek bili - ˝ja˝,a stvari ste gledali iz istog kuta kao i danas – iz vlastitog kuta. U suštini, bio nam život lak ili težak, sretan ili tužan, to ne mijenja nas. Mi smo samo gledaoci.