KORUNTILSKE KRONIKE
20.10.2006., petak
PRVI STRAH
|
Zadihana sam utrčala u Balimovu kolibu. Srušila sam se na pod pred njim. Zabrinuto je došao do mene i podigao me s poda. -Malarie! Što se zaboga dogodilo! Govori, dijete!-uzviknuo je. Pogledala sam ga. -Zašto mi nisi rekao?-upitala sam ga tužno. Iznenađeno me pogledao. -Što to? -Znaš ti dobro da ja mogu vidjeti. I vidijela sam. Ti si bio taj koji me doveo pred vrata. Ti si bio taj koji je ispričao priču o mojim roditeljima.-govorila sam to prividno smirenim tonom, no u sebi sam kipjela od bjesa. Očito je to i on primijetio. -Dobro. Sad je vrijeme da ti kažem nešto što sam prešutio.-uzdahnuo je.-Početi ću od početka. No ti moraš biti svjesna da, kad ti ovo ispričam moraš zauvijek otiči odavde.-ja sam samo kimnula glavom. Ništa me ne će spriječiti da čujem ovo. On je nastavio. -Prije osamnaest godina, mlada vilenjačka kraljevna došla je u posijet kraljevstvu ljudi Erunilu. Njime je tada stolovao kralj Ersil, koji je imao dva sina: Balisa i Balima. -Što?!-uzviknula sam. Prijekorno me pogledao. -Nemoj me prekidati. Ja znam ovu priču bolje od ikoga, a ako je ne želiš ćuti, ne moraš. -Ne, ne. Naravno da želim čuti.-posramljeno sam mu rekla. Nastavio je: -Mlađi, Balis, bio je povodljiv i željan moći. Odmah se zaljubio u vilenjakinju. No ona ga je prezirala. Prezirala ga je iz dna duše. No dogovor je bio da se oni vjenčaju. Kada je saznala da je trudna, pomirila se s tim. Barem se tako svima činilo. No kada je rodila nije više mogla trpjeti. Ubila se. Našli su je mrtvu u krevetu. Bez i jednog traga smrti. Bilo je riječ o jakom vilenjačkom otrovu. Samo zaspiš. Balis je bio izvan sebe. Skoro je ozlijedio djete. Njegov brat je uzeo djete i odveo ga daleko na sjever, k vilenjacima. Tada ga se kralj odrekao. On zapravo nikada nije poznavao svoje sinove. Balim je sa sjevera otišao na zapad. Nakon toga znaš što se dogodilo. -To si bio ti?!-uzviknula sam.-Ti si kraljević!? -I prijestolonasljednik. Zato me brat mrzio.-kimnula sam glavom. Dugo vremena vladala je tišina. Onda sam progovorila. -Kako joj je bilo ime? -Kome? -Mojoj majci. -Ella Malarie. Ella po majci, a Malarie po baki.-odgovorio mi je. Suze su mi krenule. Znači ja sam potomak drevnih lumiha, kraljeva juga i gleanara vilenjaka vode. Začulo se jako lupanje po vratima a odmah poslije povik: -Otvaraj vrata, u ime kralja Balisa!-otvorila sam usta. Zar to nije... -Bježi!-viknuo je Balim.-Bježi za ime Boga Svemogućega! Bježi djevojko! Oni su došli po mene!-ukopala sam se na mjestu. Brzo me vukao prema vratima u podu. -Slijedi ovaj hodnik i doći ćeš do velike šume. Prijeđi ju i tamo očekuj pomoć!! Sad idi!-gurnuo me kroz rupu, ali ja sam ostala stajati ne mjestu. -Ne mogu te ostaviti... -Idi! Ena će te tamo čekati!-to je bila moja kobila.-Idi!! -Ali... -Nema tu ali! Hoćeš li živjeti ili hoćeš umrijeti!!! IDI!!!-vrisnuo je to i poklopio vrata u podu. Čula sam razvaljivanje vrata, užasnu viku a zatim glasan prasak. Tog trena sam počela trčati svom snagom. *** *** *** Trčala sam brzo, najbrže što sam mogla. Trebao mi je cijeli jedan dan da izađem iz tog hodnika. Na kraju sam izašla kroz rupu u nekoj špilji i našla se na prostranoj ravnici. Na njezinom kraju uzdizala se šuma. Osmjehnula sam se zadovoljno. Stigla sam na odredište. Skupila sam svoju plavu kosu i navukla kapuljaču preko glave. Glasno sam zazviždala. Začulo se njištanje i vidjela sam Enu kako galopira prema meni. -Gdje si mi ti curo!-pogladila sam ju po njušci i zajahala ju.-Idemo na sjever.-pokazala sam joj prema šumi. |
