hm.hm.hm?

Dragi Djede,

još mi je prošle godine moj muž savjetovao da ti napišem pismo.
Nisam imala vremena, ali radi ozbiljnosti situacije sada sam ga našla.
Ispričavam ti se ako slučajno griješim kada te zovem Mraz.
Čini se da si postao Božičnjak.
Najprije te obavještavam da sam u proteklom razdoblju zaista dobila više nego što bi jedna žena mogla i zamisliti.
Dva para prekrasnih smeđih očiju, dva prekrasna osmjeha, dva malena nosića (hvala Bogu nosići su na mene), dva para hitrih (pa opet hvala Bogu muževih) nožica, dva para ručica što šaraju po zidovima, dva trbuščića i dvije malene guze... Donijela sam, sigurno shvaćaš, na svijet dvoje dječice.
Njih u duhu vremena učim kako se zoveš Božičnjak i nadam se da će to ublažiti moju pogrešku.
Ma, skoro da mi je i neugodno moliti ovakav dar, s obzirom na darove koje sam primila.
Ali, ja sam ti Djede izgubila figuru. Pokušala sam, vjeruj mi.
Bilo bi dobro kada bi tvoji vilenjaci mogli smisliti kakvu čaroliju, pa da ju strpaš u vreću i ostaviš mi ju pod jelkom. Pa kada otvorim šareni papir neka viškovi nestanu i neka se trbuh izravna. Ha, misliš li da ćeš moći?
Hm, možda sam ti kasno odlučila pisati.
Još te molim da mojoj djeci doneseš puno mašte i vjerovanja u bajke.
Za igračke i slatkiše će se pobrinuti moj muž.
Jedni su mi moji prijatelji ispričali o prekrasnoj pričici o praporcima sa tvojih sobova. Ti sigurno znaš tu priču.
Molim te da ove godine jače zazvone.
Tako će te možda svi čuti. Tako će čarolija duže trajati.