Veseli pljuskovi, Premijer i Jazz
(ponedeljak, 30. maj 2005, popodne)
Neobicno je vec kada ni telefonski prikljucak nije na dohvat ruke, kada se spoj na Internet meri kao neko zlato (curi, odnosno kaplje za 2 dinara na minut).
Ovo se onda zove tehnika odlozenog pisanja, kontam da su se putnici i novinari vec navikli na ovakve varijante, evo da se prikljucim na trenutak ekipi.
U Internet kafeu sam dogovorio da mogu da im donesem naprzeni cedej s tekstom, da ne moram bas da kucam sve na licu mesta, malo kopiranje radi svoj posao... uglavnom testiracu.
(ovo dosad mu dodje kao neki uvod)
Pomerio sam se malo van uobicajenih tokova, zbunjen sam zaista, jer godinama vec (da li ikada?) nisam nacinio iskorak van svakodnevne jurnjave obaveza, raznoraznih.
Uspeo sam danas da uglavim film u onaj fotoaparat, preznojao sam se triput jer to cudo zna i da unistava te magicne trake i nedostaje mi znacajni talenat da to bezbedno izvedem. Izgleda da sam ovaj put uspeo. Ponosan sam. Bice fotki, polako...
Poceo sam i da citam knjigu, ali mi to jos uvek izgleda prekomplikovano. Mozda probam nanovo ovih dana.
Juce je bio prilican dan. Puno toga uspelo je da se upakuje u samo jedan dan, ljubomorno cu vecinu toga zaboraviti samo za sebe, a evo nekoliko najzanimljivijih mrvica...
... U neko predvece je kraj jezera prosao Premijer, uspeo sam da ga prepoznam medju gomilom koja je jurcala zurno njegovim stopama, uhvatio sam mu okom levi profil i uvo narocito. Sta je tu znacajno? Podseti me na onu pricu koju verovatno nisam citao - Pinki je video Tita - kontam da je trash bas kao i to, evo malo izmenjenog naslova - Korisnik je video Kostunicu - bolje je! Poenta je sto sam ja kraj jezera coolirao s porodicom, blejao veselo i pratio kako klinke unistavaju cvece - dok je ova ekipa (a bome bilo ih je nebrojeno, mali Beograd), utegnuta po propisu (pravilu sluzbe :-)), uzurbano tabala stazu izmedju neka dva hotela.
Da li vezano s tim dogadjajem ili ne, malo kasnije usledio je ozbiljan pljusak, koliko to ovde ozbiljno i moze biti, pa smo, nakon skrivanja od najezde kisnih kapi pod suncobranom standa za prodaju sladoleda kraj jednog kafica, zavrsili u jednom jedinom specijalnom mestu - zove se If Jazz Club (tako nekako) - posebno je po muzici koja se tamo vrti i jos vise kao mesto gde moze da se sedne i gde nema guzve (dobro jutro, kako rece Bajaga).
To je bilo drugi put u toku istog dana da pribeziste od kise trazim upravo u tom kaficu...
Neobicno je vec kada ni telefonski prikljucak nije na dohvat ruke, kada se spoj na Internet meri kao neko zlato (curi, odnosno kaplje za 2 dinara na minut).
Ovo se onda zove tehnika odlozenog pisanja, kontam da su se putnici i novinari vec navikli na ovakve varijante, evo da se prikljucim na trenutak ekipi.
U Internet kafeu sam dogovorio da mogu da im donesem naprzeni cedej s tekstom, da ne moram bas da kucam sve na licu mesta, malo kopiranje radi svoj posao... uglavnom testiracu.
(ovo dosad mu dodje kao neki uvod)
Pomerio sam se malo van uobicajenih tokova, zbunjen sam zaista, jer godinama vec (da li ikada?) nisam nacinio iskorak van svakodnevne jurnjave obaveza, raznoraznih.
Uspeo sam danas da uglavim film u onaj fotoaparat, preznojao sam se triput jer to cudo zna i da unistava te magicne trake i nedostaje mi znacajni talenat da to bezbedno izvedem. Izgleda da sam ovaj put uspeo. Ponosan sam. Bice fotki, polako...
Poceo sam i da citam knjigu, ali mi to jos uvek izgleda prekomplikovano. Mozda probam nanovo ovih dana.
Juce je bio prilican dan. Puno toga uspelo je da se upakuje u samo jedan dan, ljubomorno cu vecinu toga zaboraviti samo za sebe, a evo nekoliko najzanimljivijih mrvica...
... U neko predvece je kraj jezera prosao Premijer, uspeo sam da ga prepoznam medju gomilom koja je jurcala zurno njegovim stopama, uhvatio sam mu okom levi profil i uvo narocito. Sta je tu znacajno? Podseti me na onu pricu koju verovatno nisam citao - Pinki je video Tita - kontam da je trash bas kao i to, evo malo izmenjenog naslova - Korisnik je video Kostunicu - bolje je! Poenta je sto sam ja kraj jezera coolirao s porodicom, blejao veselo i pratio kako klinke unistavaju cvece - dok je ova ekipa (a bome bilo ih je nebrojeno, mali Beograd), utegnuta po propisu (pravilu sluzbe :-)), uzurbano tabala stazu izmedju neka dva hotela.
Da li vezano s tim dogadjajem ili ne, malo kasnije usledio je ozbiljan pljusak, koliko to ovde ozbiljno i moze biti, pa smo, nakon skrivanja od najezde kisnih kapi pod suncobranom standa za prodaju sladoleda kraj jednog kafica, zavrsili u jednom jedinom specijalnom mestu - zove se If Jazz Club (tako nekako) - posebno je po muzici koja se tamo vrti i jos vise kao mesto gde moze da se sedne i gde nema guzve (dobro jutro, kako rece Bajaga).
To je bilo drugi put u toku istog dana da pribeziste od kise trazim upravo u tom kaficu...