bijeli koralj
19.06.2008., četvrtak
MOJ ISPIT
   Postat ću čiovka, počela san nosat digitalac sobon i slikavat po gradu  Lako je njoj u pitomon Trogiru, vidi li mene ko ne gine mi mukte puni pansion u Malu kuću. Naš svit je na svoju ruku, nije zalud ode sagrađena jedna od prvih Malih kuća. Danas se to zove psihijatrija, al ne bi me niko razumija da tako kažen. E, dobro, ode su dvi fotke kafića di volin sist i moja onda kad san polagala za malog kapetana. More me potakla nać sliku i reć kako je stvarno bilo da vi ne bi mislili da san briljirala na ispitu. Došla u kapetaniju u mornarsku majicu, nek se odma zna da poštujen firmu, tamo sidi muška komisija, a nu, neš ti grada, sve ih znan. Kad san se 10-tak dana prije prijavila dali su mi knjižicu za učit, al znala san da mi to ne triba, šta iman učit za vozikat se u čem se vozikan od rođenja, pa nisan ni pogledala u nju. Pita me član komisije s koje strane svita puše bura. Hehe, luda li čovika, ko to ne zna ? Smijen se, da ću izlanit "sjevera", kad drugi član komisije govori "ma zna ona to, sa sjeveroistoka, jel tako Koo ?". "Je, je", govorin naglas, a u sebi mislin "ajme, ovo bi moglo postat opasno, a ne smin past, ko bi se usudija proć gradon od rugla". Pa san se smješkala, teke naginjala i navila se govorit kako najviše volin lovit na brakaru, 70-100 m dubine, nisan in dala doć do riči. Njih tri slušali, cilo vrime kimali glavon, oka s mene skidali nisu  Položila, naravno. Zato znan da će prija položit na bikini  |
