Kula od karata...
eto, došao je i taj dan da i ja napišem post
prvo hvala svima (pogotovo sobama 101 i 305 mislim) na maturalcu
stvarno je bilo lijepo,
i hvala svim dragim prijateljima
što su se sjetili mog rođendana i tako to
znam da pogotovo u zadnje vrijeme imam neke svoje ispade
oprostite
ali ja vas još uvijek volim, sve,
ma znate to...
da tako je to
ponekad u životu ne dobijemo sve što želimo
neki put se i razočaramo
neki put isključimo neke osobe iz svog života a željni smo njihove pažnje
i kad mislimo da je kraj uvijek ima neki izlaz
što te ne ubije, ojača te.
isto tako ni na kraj pameti mi nije bilo da će mi rođendan proć u suzama.
i sjećanja na neke davne osjećaje sreće, na neka prijateljstva koja polako blijede.
a eto sve nas ponekad uhvati neka nostalgija, tuga, sjećanja...
samo mene malo češće.
danas sam tražila Boga da se vrati, vrati u moje srce jer u posljednje vrijeme ga nije bilo.
i uvijek kad me netko pita šta mi je kažem ništa.
ne, to ne znači da sam jaka.
bojim se, užasno se bojim da itko priđe blizu mojih snova, boli.
zato se svakim danom zatvaram i gutam suze što mi se slijevaju niz grlo pitajući se zašto te nema...
copy-paste-delete
i tako opet, opet, opet..... u vječnost...
nestat će mene
i moje sjene
u dolini mraka
e da hvala tati na gurmanskoj pizzi, lovri aka kauboj na igrački iz kinderjaja, mami što me zvala s posla i tješila me, baki što mi je čestitala rođendan i davila za neke novce (ma netrebaaa mi bako novaca), ivi što mi je dala štucne da mi ruke nebudu hladne, hvala na onim svim porukama itd. itd.
aj bok i svi u krpe, kasno je i nekad su naše bake u ovo vrijeme spavale. nije svatko imo struju tad.
jen, dva, tri, sve što kažeš to si ti!
ovako,
neda mi se.
može stanka?
hvala..
