SRETAN VAM DAN POBJEDE UZ RIJEČ, DVIJE O DRŽAVNOJ ZASTAVI
|
Prije svega i umjesto bilo kakvog uvoda, svima Vam želim čestitati današnji praznik, 05. kolovoza, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, a posebice hrvatskim braniteljima, koji su svojim doprinosom osobno učestvovali u tom povijesnom periodu od 04. do 07. kolovoza 1995.g., u spektakularnoj akciji „Oluja“ kojom je oslobođeno blizu četvrtine okupiranog hrvatskog teritorija. Evo, prošlo je već 15 godina od toga događaja, povijesnog i bitnog za sve Hrvate i Republiku Hrvatsku, a akcija „Oluja“ danas se u sklopu obaveznog programa proučava i na najpoznatijoj i najprestižnijoj svjetskoj vojnoj akademiji, West Point u Sjedinjenim Američkim Državama, a vjerojatno niti Rusi ne zaostaju po tom pitanju. Međutim, zanima me jedna druga stvar, a to je: Da li ste povodom ovog držanog praznika izvjesili državnu zastavu na svoj prozor, balkon, zgradu, terasu ili slično, obzirom da je u cijelom svijetu običaj da se na velike državne praznike izvjese nacionalne zastave? Ja jesam! A Vi? Ali me zanima, zaista me zanima, koliko građana Hrvatske je to isto učinilo? Vjerojatno vrlo malo! Zar se sramite izvjesiti svoju zastavu? A toliko je krvi za nju proliveno! Nemojte me pokušati muljati nekim izgovorima tipa: Neka zastavu vješa onaj koji je od ove države nešto profitirao, dobio ili slično. Državna zastava je državna zastava, obilježje jedne države i naroda koji u njoj živi, svetinja za koju se ginulo i koju treba poštivati, bez obzira slagali se mi ili ne sa trenutnom politikom države, aktualnom vlasti, načinom na koji ista ta vlast vodi državu itd. To je naša nacionalna zastava. Državna zastava se, prema čl. 11. Zakonu o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske ističe povodom svih državnih praznika, stalno na objektima svih državnih tijela, te u dane žalosti kada se ističe na pola stijega, kao i u drugim prilikama utvrđenih Zakonom. Nadalje, zastava se može isticati pri javnim skupovima, političkim, znanstvenim sportskim, kulturno umjetničkim priredbama, kao i u drugim prilikama, ako njezina uporaba nije u suprotnosti sa zakonom. Točka. Doduše, osobno sam se uvjerio da se hrvatska zastava stalno vije samo ispred ili na objektima državnih tijela (a koja je nerijetko toliko zapuštena, poderana i ofucana da je to sramota i tužno za vidjeti), a da se osim toga, nažalost, najviše koristi na svadbama gdje najčešće neki barjakar dobro potkožen „domaćom kapljicom“, napola viseći kroz prozor automobila i nesuvislo arlaučući i jujuškajući mlatara zastavom kao sa starom metlom, što je, u najmanju ruku, degradiranje i vrijeđanje pojma i značaja nacionalne zastave. Da, umalo zaboravih, zastava se, ponovno nažalost, koristi i za pokrivanje lijesa preminulog ili poginulog hrvatskog branitelja, sa nemalim udjelom onih koji su sami na sebe digli ruku. Tragično i tužno, ali je takvo činjenično stanje! A svi smo zapravo zaboravili, slučajno ili namjerno, svjesno ili nesvjesno, što za svaki narod svijeta, pa bi tako valjda trebalo vrijediti i za naš narod, znači zastava. Za zastavu se gine, zastavom se ponosi, zastava se u boju posebno čuva, a gubitak zastave, odnosno otimanje od strane neprijatelja, je obično znak poraza. Neke države, kao što su primjerice SAD, njeguju kult zastave i odmalena djeci usađuju pojam i značaj zastave za državu i naciju, a nerijetko, barem u filmovima, možemo vidjeti da je u njihovoj zemlji zastava često ili stalno izvješena u dvorištu, na kući ili nekom prikladnom mjestu. Nažalost, mi u Republici Hrvatskoj ne možemo se podičiti takovim odnosom prema najvažnijem državnom simbolu, državnoj zastavi. Omalovažili smo njen značaj i simboliku, osim na, eventualno, utakmicama državne reprezentacija u raznim sportovima. Za svaki državni blagdan naprosto je otužno pogledati niz ulicu, bilo koju u Zagrebu, a vjerojatno i u drugim gradovima naše domovine, pa eventualno vidjeti tu i tamo sramežljivo istaknute rijetke zastave. Dobije se dojam da smo se počeli stidjeti svoje zastave ili ju jednostavno ne volimo. Da li je to i u kojoj mjeri točno? Ako jest, onda je to vrlo zabrinjavajuće, sramotno i poražavajuće! A nema tome tako davno, prije nekih 20 godina, kada su se sa svih zgrada, kuća, ustanova, tvornica i poduzeća povodom državnih blagdana vijorile zastave tadašnje SFRJ, SR Hrvatske i SKJ. Ako ništa drugo, znalo se da je praznik, a i ulice svih sela i gradova su ipak, priznat ćete, nekako svečanije izgledali. Većina nas je nevoljko stavljala te zastave, u zgradama su se o tome brinuli obično politički podobni predsjednici kućnih savjeta, u selima se na kuće stavljala hrvatska zastava sa crvenom petokrakom, a tko ne bi istakao zastavu obično mu se nije dobro pisalo, jer su brkajlije Stojko i Veljko u plavo-bijelom „fići“ sa natpisom „MILICIJA“ obilazili sela, kvartove, ulice i bilježili tko nije stavio zastavu, a taj bi onda obično bio pozivan na razgovor neugodni u nadležnu Stanicu milicije i svakako proglašavan sumnjivim elementom. Čak su se manje zastavice vješale i na svaki stup gradske rasvjete i tramvajske pruge, barem u Zagrebu. Vi stariji (uvjetno rečeno) se sigurno toga sjećate. Sad, ostaje otvoreno pitanje da li smo morali ili htjeli izvjesiti zastavu, ali smo ju u svakom slučaju izvjesili. Što se danas dogodilo u odnosu između nas i naše zastave? Godinama smo kukali kako nećemo vješati „tuđe“ ili „komunističke“zastave, a nakon '90 razmahali smo se našim zastavama sa povijesnim grbom u svim mogućim i nemogućim, zamislivim i nezamislivim prilikama. Ali, euforija se prilično brzo stišala kada smo shvatili da se od mahanja zastavama ne može živjeti! A i naši vlastodršci, tadašnji, kao i sadašnji, su nam taj zaključak potkrijepili svojim zbirkama sabranih (ne)djela! Ali ipak, zbog nedjela tih likova i, uglavnom otpada humanoidnih bića, ne smijemo zanemariti i odbaciti naše nacionalno obilježje – državnu zastavu Republike Hrvatske. Jer niti su je oni stvorili, niti su je oni izmislili, a posebice ju oni nisu obranili. Doduše, mnogi od vladajuće „vrhuške“ su je obezvrijedili, ponizili, osramotili i pogazili, ali ipak nisu pogazili nas i naše dostojanstvo. A oni…oni nisu dostojni da stanu pod barjak Domovine, jer to jednostavno nisu zaslužili. No, o tome i o „njima“ u nekom drugom članku. Današnju, a ujedno i povijesnu zastavu Republike Hrvatske, stvorili su neki bolji ljudi prije njih, njezino dostojanstvo i značaj, a samim tim i opstojnost hrvatskog naroda na ovim prostorima čuvali su i branili stoljećima mnogi sinovi našeg naroda, često i svojim životima, kako bi se naš crveno bijelo plavi barjak održao do danas. A najsvježiji primjer značaja državne zastave obilježavamo na današnji dan, kada su veličanstvenom pobjedom Domovinskog rata prilikom akcije „Oluja“ naš hrvatski stijeg vratili u dotad okupirana područja obični ljudi, a veliki ratnici i vojnici! Ponosno smo tada dočekivali te momke vijući bezbroj naših nacionalnih zastava. A gdje su danas nestale sve te zastave? Na tavanima, podrumima, šupama ili špajzama, pod krevetima, u ormarima…? Pa ako ni zbog čega drugog, zbog svih tih malih velikih ljudi koji su učestvovali u akciji čiju 15. obljetnicu danas obilježavamo, kao i zbog 209 palih heroja koji su tom prilikom za zastavu i Domovinu dali i svoje živote, ne budite lijeni – potražite malo i pronađite te zastave i izvjesite ih na svoje prozore, balkone, ograde….ne sramite se svoje nacionalne zastave i toga što će susjedi reći, ne budite srca tvrda. A o onima koji su okaljali našu zastavu vrlo uskoro ću nešto napisati, svima po mjeri i svakome prema zasluzi, za neke vrlo loše i negativno, ali nažalost točno, pa makar se i uvrijedili, iako to neće nikada pročitati. A Vi….Vi ipak dotle istaknite zastave, jer one su naše i nitko nam ih ne može uzeti. Još nije kasno, tek je jutro 05. kolovoza, Dana pobjede koju smo mi sami izvojevali i nitko drugi, bez obzira što se sada mnogi time busaju u prsa i sebi pripisuju raznorazne velike lažne i nepostojeće zasluge! Samo vi izvjesite zastave, a grijesi ovih potonjih će kad-tad izaći na vidjelo, te biti primjereno kažnjeni! Živi bili pa vidjeli! |
