Sa Cesarićem u Maloj kavani

subota , 10.01.2026.

10.siječanj, Požega , Dobriša Cesarić


Mala kavana. Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje –
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?

Mjeseče ljubav je ů meni rasla,
Al nikom to ne htjedoh reći.
Bio sam sâm, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći. ( dvije prve strofe )


lijepo je sjesti s nekim bliskim za stol u uglu jer se tim malim činom, susretom - događa nešto više od nas samih


Znači - privremeno zaustaviti svijet, onu običnost koja nedužne guši kad šalice postaju granice tišine u kojoj ništa ne mora biti dokazano, objašnjeno ili ubrzano. Vrijeme se tada ne mjeri minutama, nego pogledima koji se zadrže djelić sekunde dulje nego što bi trebali — i baš zato ti trenuci ostaju.
To je vrijeme bez maske, nema uloga, nema publike. Samo dvoje ljudi koji se susreću točno ondje gdje jesu, i dopuštaju si biti viđeni.

Lijepo je da sve to ostaje u nama i kad se kava ohladi i bude podsjetnik da je bliskost moguća i nježnost stvarna