Riječ OPROSTI

subota , 03.01.2026.

Jutro je počelo kao svako drugo. Sunce se probijalo kroz prozor, a miris kave širio se kućom. Majka je sjedila za stolom, pričala o vremenu, o susjedi koja je opet zasadila peršin i o ručku koji bi danas mogla skuhati.
A ja — umorna, razdražena, zasićena svakodnevnim ponavljanjima — odjednom sam izgovorila:
„Molim te, ne mogu sad slušati priče uz kavu. Ne želim jesti ništa, i nije me briga što će se kuhati. Znam da te bole ruke, ali ne moram to čuti petnaesti put.“

Riječi su pale teško, grubo, poput kamenčića bačenih na staklo. A njezine oči — samo su zatreperile. Bez riječi je ustala i tiho otišla iz kuće.

Odjednom, tišina je postala nepodnošljiva.
Osjetila sam kako se nešto u meni slomilo. Taj trenutak hladnoće, to „ne mogu sad“ koje sam izgovorila, bilo je kao rana na duši koju sam sama zadala. Izašla sam van i potražila je.

Sjedila je pod starom maslinom, u njenoj sjeni, okrenuta prema suncu koje se lomilo kroz listove. Njezino lice bilo je spokojno, a pogled negdje daleko — možda u mladost, možda u neka davna, tiha sjećanja.

Prišla sam polako i rekla:
„Hoćemo li danas kupiti Voltaren? Dobar je za bolove. Ja ću skuhati ručak… vidi kako je lijepo sunce danas.“

Nisam rekla oprosti.
Ali ona se nasmiješila, onim osmijehom koji razbija tmine, i u tom osmijehu bilo je sve — oprost, toplina, razumijevanje. Kao da je sunce sišlo samo da obasja njezino lice.

U tom trenutku shvatila sam: ponekad ljubav ne treba riječi. Ali ljudi ih trebaju.
Trebamo reći oprosti dok još imamo kome. Jer nikad ne znamo kada će doći posljednje jutro, kada više nećemo moći zagrliti, pogledati, reći.

Od tog dana, svaki put kad mi se učini da nemam strpljenja, sjetim se masline, sunca i majčinog osmijeha.
I tiho, u sebi, izgovorim:

oprosti majko,,,
*********************************