Kad sam počeo raditi u toj firmi nabacivala mi se jedna kolegica. Ima sise za bogove a facu za grobove. Nije zapravo ona ni tako loša, cura je skroz draga, ali ja definitivno nisam za nikakve kombinacije s krampovima. Većina mojih frendova tvrdi da im faca nije bitna dok vide takve sise. Kako se u početku dosta motala oko mene, blago rečeno navaljivala, rekao sam joj da imam dečka već dvije godine. Da jesam, u šali, ali ona je to shvatila vrlo ozbiljno.

Čini mi se da je povjerovala jer je većina muškaraca ipak poput mojih frendova – kada vide velike sise jednostavno se raspamete, pa nije bila naučena na to da ju netko odbije. Kako bilo da bilo, očito joj je tada odgovaralo to što je većini svojih partnera ona tek djevojka za jednu noć («one night stand» - rekli bi francuzi).

Rekla mi je jednom davno u povjerenju (znate ono: ipak sam ja za nju gay te ju vise kužim od ostalih na poslu pa misli da mi sve može reći i da me baš sve zanima) kako joj je dosta takvim muškaraca, te kako je nakon što je provela noć s drugim kolegom s posla definitivno odlučila kako će pronaći nekog u svom životu. Nekog koga će zanimati i nešto više od njezinih sisa, i onaj dio iznad njih (baš je tako rekla – samo ne znam dali je mislila na glavu u globalu ili samo facu). Nekog s kim želi provesti ostatak života. Bilo joj je samo važno da taj netko ima riješeno stambeno pitanje, te da živi sam. Željela je otići iz stana svojih staraca kod kojih živi još i njezin četrdesetdvogodišnji povućeni brat.

Nije prošlo ni puno vremena od tog razgovora povjerila mi se kako joj se čini da je konačno pronašla onog pravog. Nekog tko je voli i sa sisama i bez njih (baš je tako rekla). Bilo mi je drago to čuti, ipak radimo zajedno i na neki način smo bliski pa ti bude drago dok je osoba do tebe sretna.

Ponovio se sličan razgovor i nakon jedno pola godine. Rekla je da je u blagoslovljenom stanju, bila je u drugom mjesecu, te kako su već dogovorili datum kad će se uzeti i pred Bogom i pred ljudima (baš je tako rekla). Nisam računao da će me pozvati na svatove, a još manje na - djevojačko. Ipak sam ja gay i savršeno ću se uklopiti u društvo njezinih naj frendica (baš je tako rekla). Naravno da se takvo nešto ne odbija pa sam pristao da dođem na vjenčanje ali i na djevojačko.

Šapnula mi je jučer za pauzom da joj je kuma obećala stripera. Hm, nadam se da nije gay.

Dragi prijatelji, posljednjih dana proživljavam grozne trenutke. Zadesila me teška nesreća – automobilska nezgoda točnije. Zapravo, traktorska. Vozio sam svoj totalno nabrijani traktor marke «Zetor» i naletio na jarak odmah pored ceste. Naravno, nije se to dogodilo mojom krivicom.

Najčudnije je to da se sekundu prije nezgode cesta pomakla u desno. Bila je ravna, a onda najednom – zavoj. U stotinki sekunde odlučio sam da ću vjerovati svojim osjetilima, kao što to i uvijek činim (jer prevarila me nikad nisu). I paf, ode ja u jarak. Sletim s ceste. Traktor, hop-cup, malo on po meni, malo ja po njemu. Dobro da je kiša padala pa je zemlja bila mekana – ništa meni, ništa pili (da samo vidite spojlere).

Došao sam ja odmah k sebi, ali kad nemaš sreće onda stvarno nemaš – pila se dočekala na bok. Sranje. Budući da sam se te večeri osjećao izrazito snažno odlučio sam da neću zvati pomoć nego ću sam izravnati pilu.

Kad sam bio taman na vagi da ga stavim na sve četiri naišla je policija. Odmah sam doviknuo dečkima da mi dođu pomoći, ali su me čudno gledali – iz auta jedno vrijeme nisu ni izlazili. Onda je nakon minutu-dvije izašao jedan debeli brkati s otkopčanim šlicom i veli on:
- Pusti dečko, odi ti s nama malo.
- A traktor?
- Pusti, budemo ujutro.

Mislim si ja OK, i uđem u auto. Još sad imam kvrgu na glavi jer sam se dobrano puknul dok sam coolerski ulazio u plavo-bijeli golf. Dok smo se vozili prema gradu zvali su još neku ekipu da dođe napisati zapisnik.
- Zapisnik? – pitam ja
- Ma to ti je samo formalnost.
- Aha OK – i izrigam se po zadnjem zicu (baš mi se nekako diglo sve gore – valjda mi je nešto od hrane taj dan krivo sjelo).

Ima još jedna sitnica, irelevantna, manje više. Naime kad su me odveli u bolnicu načuo sam da su mi nekom sumnjivom metodom izmjerili 2,48 promila alkohola u krvi. Mislim, koja glupost – pa samo sam si popil dva-tri gemišteka tu večer, nisam si u krv šprical – i nikako im to dokazati. Sve u svemu – budale.

Ipak su istiniti ti vicevi o pandurima…
A i još me nešto muči - od nezgode govorim i pišem manje više književno - čudno mi je to.

Ne, ne radi se o predivnoj domaćoj sapunici (kliknite na link ako ste pravi fan) koju možete gledati svakog radnog dana kako biste se mogli pobljuvati prije dnevnika. Radi se o nečem mnogo važnijem.

Kako u prijelaznom roku nisam prošao na probi u Barceloni (a u Real ne želim) imam sve više vremena da ponekad nedeljom navečer zaigram rekreativno nogomet s prijateljima. Obično netko ne dođe pa igramo 5 na 4, ali ovaj put nije bilo tako. Danas nas je bilo taman. Čak i 11, ali ta jedanaesta osoba nije bila igrač nego djevojka jednog prvotimca nedeljnog spektakla u solidno zagrijanoj dvorani. Užas!

Sve bi bilo super da nije bilo cmokanja i navlačenja do zadnjega. Čak je trebalo ići po njega u svlačionu da počnemo igrati. Užas! Mislim, pa pas mater nemamo 15 godina. Nemamo ni 20. A on je još i kojih 5 godina stariji od mene, gotovo na zalazu karijere.

I da stvar bude još gora – ždrijebom (klasična «as-par-diš» metoda) je odlučeno da smo u istoj ekipi. Dotična «zvijezda» ipak je bila impresionirana «publikom» pa tako nije mogla igrati na zadovoljavajućoj razini. Užas! Naravno, izgubili smo derbi, a pri brzinskom oblačenju golman je zaključio da je «zvijezdi» bio dignut spolni ud te mu je samim tim bilo onemogućeno da trči te pruži adekvatnu partiju. Zato smo brzo zbrisali na pivu da još i mi ne bi bili jebeni tamo.

Ipak, najgore je bilo kad je «zvijezda» u žaru borbe bila faulirana pa je pala na umjetnu travu (zapravo riječ je o običnom tepihu), a njegova mlada djeva (i to je moguće) uletjela je u teren poput ekstra-brzog Stanislava Peharca da mu pruži pomoć tj. samo mu je pružila ruku da se lakše pridigne. Užas za gledati!

Za ne vjerovati! Načuh kasnije na pivi da će uskoro uploviti u bračnu luku – neka im je sretno!

... e da, mala je bomba - samo da ne eksplodira!

Budući da je ovaj blog nakon više od 13 mjeseci bivstvovanja prešao magičnu brojku od 222 posjeta uredništvo (tj. ja) odlučilo se za redizajn. Kako nisam bio zadovoljan predloškom koji su mi poslali Bruketa&Žinić odlučio sam se sam uhvatiti u koštac s tom nezahvalnom zadaćom. Cijeli sam protekli tjedan danonoćno radio na tom projektu. Koristio sam pregršt alata za dizajniranje i obradu slika da bi na kraju stvorio upravo ovo što vi sada gledate (i divite se). No, dosta sad o tome – ipak, nečem ovako posebnom i velebnom hvalospjevi zaista nisu potrebni. Znate onu staru:

Chatajući bezazleno prije par mjeseci naletim na nick "Severina_cam", i hrabro pošaljem porukicu.
Veli ona da je iz dalmatinka ali zbog posla živi u Zagrebu, mislim si - baš sam srećković. Ali zato nisam budala pa ispitujem ja po finjaka laganini dalje:

Godine?
uh, 33
Sereš?
ne, zašto bi?
Ma samo pitam. Imaš sliku?
ne, imam filmek
Opa, pošalješ?
sorry nemam, ukrali su mi ga
Aha ok, nije bed. A čim se baviš?
pjevam, plešem, glumim
Di glumiš?
pa na tom filmeku, karolinu
Aha, te možda jebe neki hercegovac u bulju na tom filmeku?
izmedju ostalog
Kurvo!!!

... i prekinem joj!

Padne mi na pamet kasnije da sam budala jer sam odjebal takvu piconu, krene mi filimek u glavi kako je to sve moglo zanimljivije svršiti. Lupao sam se po glavi još danima ali ,nažalost, vrijeme se vratit ne može. Čekao sam ju na chatu još nekoliko dana, njenom nicku nije bilo traga.

Gubio sam polagano nadu, sve je rijeđe čekao na chatu. Dva tjedna kasnije visim ja na chatu ne bi li mi se javila ona te usput zamišljam kako bi to dobro bilo s slavnom pjevačicom Severinom. Iz maštarije me budi poziv na private chat - nick "Tereza K." ... suzdržavam se da ne povratim. Od tada više ne chatam te sve rijeđe palim internet ...

Nova Godina je jedan od događaja koji se valja proslaviti i na taj način da se na blogu (ako ga imate) zaželi svima sve najbolje, a uz to vidim da je veoma popularno napraviti nekakav rezime protekle godine. Pa krenimo...

Ne želim trošiti previše riječi pa ću samo napomenuti kako mi se blog čini kao pun pogodak (upravo ono što je nedostajalo na našim prostorima). U nastavku slijedi samo nekoliko "copy&paste-ova" iz vrle statistike:

Zadnji post napisan: prije 357 dana
Prosjek postova po tjednu: 0.1
Prosjek postova po mjesecu: 0.3
Prosjek komentara po postu: 0.3
Najviše komentara po postu: 1

Sigurno se pitate da li se ponosim?
Naravno da se ponosim, ali i dalje sa puno skromnosti grabim još dužim koracima dalje. Čitamo se i u ovoj 2006. godini te vam odmah sad obećajem duplo više postova nego u protekloj godini (bilo ih je četiri).

E da, i svima sve najbolje ...