Nakon dva para onih kancerogenih kobasica sa štandova na trgu i pive u onom vipovom kafiću u kojem ,zamisli samo pederčina, naplačuju pristup internetu, idemo prema autima. Neda nam se još doma. Ajmo na još jedan pelin. Ulazimo u neku birtiju u staroj vlaškoj. Za šankom sjede dva tipa i gledaju utakmicu. Za stolom sjedi čovjek u sivom sa sivim brkovima, na stolu boca božićnog piva, poluprazna čaša pive, čalica kave. Pijanim pogledom izoštrava tablu šaha na kojoj su porazbacane figure. Sjedamo za susjedni stolić. Zeleni jastučići sa uzorcima nekog jebenog nepostojećeg voća i posivjeli stoljnak. Zidovi presvučeni drvenim pločama takvog oblika da ga ja neznam opisati. Mreža lampica kojom je opašan cijeli prostor iznad šanka lagano se pali - gasi. Čovjek , ajmo ga nazvati - Šahist još nije digao pogled sa šahovske ploče.Nakon pet minuta, iz malog, uskog hodnika izlazi čovjek punih usta,lagano se gegajući prizali našem stolu i bulji u nas bez riječi. Vidi se da su mu usta krcata.
- Imate pelinkovca?
On značajno kimne ne otvarajući usta.
- Dobar tek.
Nasilu progutavši sadržaj usne šupljine izusti teško - Hvala.
Može dva pelinkovca? - upitam.
Opet kim glavom i okret.
Nas dva se gledamo i ne vjerujemo da u centru grada postoji takva rupendara.
Na televizi iznad šanka odvija se prava drama. Igra real i još netko. Real sam prepoznao po onom Ronaldinju ili kako već i onom manekenu Beckamu. U samom vrhu ekrana vide se rezultati nekih utakmica. Mix teletexta i slike. Gledam čovjeka koji sjedi na šanku. Okrenut mi je leđima. Zavaljen u onu barsku stolicu, kosa mu lijeno pada preko vrata. Masna je, smeđa i tupava. Drugi čovjek je nalaktan na šank i bulji u TV. Onaj treći još ne skida pogled sa šaha. Jebena zona sumraka. Suknemo ta dva pelinkovca, dižemo se odlazimo. Račun 10 kuna.
|
