Ava spava.
I što tu nije jasno?
Uspavala sam je.
Ljuljala.
Mrzim ljuljanje. To je zamka za budne. San. Samo spavaj Ava.
Privjesak se umirio ispod grla na svom mjestu. Isti onaj što je u odrazu zrcala plesao dok su se tijela pomjerala gore-dolje. Kakvo je to stezanje bokova bilo. Nije mi uopće žao. Bar nisam spavala. U snu. U tvojoj zamci.
Ja sam gledala nju i vidjela sebe. Isti onaj jezik sa okusom gorkih trava pelinkovca što je klizio i klizio. Svugdje.

Pusti me da te slikam Ava.
Želim da te pamtim Ava.
Ne možeš me slikati.
Ne možeš me pamtiti.
Čak ni zadržati u sjećanju.
Nigdje. Nikada.
Moraš me uspavati.

Moraš se početi buditi u savršeno čistim sobama, sama. Moraš to naučiti. Ne možeš se uvijek buditi uz nekoga. Ava.
Moraš se naučiti buditi uz slatke mirise čajeva u svojoj sobi.

Nikad nisam uspavljivala lutke. Samo tebe jesam.
Druge su na polici u vitrini.
Jednu sam ubila a tebe sam uspavala. Ava.