kojaleti https://blog.dnevnik.hr/kojaleti

srijeda, 11.10.2006.

fraktalna fraktura

11.10.06.

Jos uvijek traje ljeto. Danas je posebno topao dan, ne vidim Sunce, samuje negdje iznad oblaka, zagrijavajuci ovaj parni kotao. Cijeli je grad utonuo u neku pomalo misticno neprobojnu mrezu koja u atmosferi zadrzava kompletnu dnevnu normu automobilskih, motociklistickih i kuhinjskih lonaca. Zato ovdje u Nanjingu kazu da ne znaju sto je cisti zrak. Moj ucitelj kineskog se ne sjeca kada je zadnji put u svom zivotu udahnuo zrak. Onaj kojeg je, recimo, netom izdahnula suma. Pjevaju i ovdje sume, ali svih nas je zajedno stisnuo razvoj. Dobro mi cini ne razmisljati o tome bas svaki dan, tjesim se cinjenicom da u Pekingu zrak kojeg ljudi primaju u sebe ima isti ucinak kao da svaki ponaosob popusi jednu kutiju cigareta dnevno. U Shanghaiju duhanska industrija gubi na profitu za trikvarti kutije po glavi, Nanjing bi recimo negdje spadao u kategoriju laganih pusaca, samo pola kutije. Ne znam cemu ta usporedba s duhanom, u tom malom svitku barem nema metala, blata s ulica, ljudskih izlucevina, rijecnoga mulja koji svakodnevno evaporira iz obliznjeg Yangtzea. Da, u susjedstvu mi lagano protjece velika velika rijeka. Ima Nanjing i svoje dokove, rijecne dabome, ali svejedno se nekako dobro cuje. Dok, obala, ribarsko selo, trgovina, luka, brodogradiliste, mornari, brodovi, tegljaci, ptice koje kruze iznad vode. He.
I da, prosirujem sredisnjecarski vokabular. Sada mi se cini da koju god rijec pozelim potraziti u rjecniku (koji je usput receno srastao s mojim tijelom i prikacen je na koznu trakicu koja mi visi s trtice), nailazim na jednu te istu rijec. Kao slucajno, padne mi na pamet da ne znam kako se kaze zvuk. A recimo da je bitno, jer ispred moje sobe se nalazi «vrlo ozbiljan aparat u tamnozelenoj metalnoj kutiji» kojeg bi elektricari mozda nazvali nekim mnogoglagoljivim terminom, uglavnom, taj aparat pripada mojoj sobi, iscitava nesto sto se desava u hrvatskoj enklavi usred kine, idu neke brojke i svijetle neke lampice. No, u posljednjih nekoliko dana poceo je ispustati zvuk. Zvuk, kako ono... qing? Ne. Jing? Ne to je deset tisuca drugih stvari, ali ne i zvuk. Bong, dong, kong, zvong? Pipipipipipipipi... ustraje on. Hvatam se za trticu, Kozna trakica, Rjecnik, oksford edisn, treca serija, 399. stranica, pise Sheng. Aha. Teta koja zivi na prizemlju u maloj recepc-kutiji i danonocno cuva nasu zgradu, znat ce o cemu pricam. Pogledat ce me kroz onaj svoj mali otvor u nas svijet i pokusat ce razumijeti sto joj govorim, kao sto vec stoljecima pokusava razumijeti sto joj to govore strani studenti.
Teta (razmisljajuci): «Ova ovdje sada, to je ona iz 203, od kuda je ono... kaze keluodiya, di je to, bu zhi dao, pojma nemam,..(?).. aaa znam znam, reko mi je mali wu neki dan da oni tamo dobro igraju nogomet, nije da se razumijem, ali ona isto izgleda onako fit, bas za nogomet, znam ahhaaa, sad znam, neki dan sam joj dala na koristenje zelenu termosicu koja sad stoji kraj skafa u wc-u, virnula sam unutra, nista, samo nekakav smedji talog, mozda gljivice, a ne zna ona da su hranjive, bedasti laowai. I sta mi sad govori, kakav sheng, koji je ono od svih njih? zeli mi reci da se rodila, ok, rodila se jesi», misli si ona, a lice joj zasja majcinskim suncem. «Ma ne, nije taj, ne moze bit tako glupo, a i zasto bi mi to govorila, jest da igra nogomet, al ne izgleda mi bedasto, ipak mozda..., a je li oce nesto..., cekaj sheng kaze ona, dobro mozebit joj treba spaga, oce objesit nesto, susi robu u sobi, treba joj za vjesalice, ili bi mozda.. ma ne valjda, ne bi valjda sebe vjesala, al cekcek kako ga ono izgovara, sheng, daj reci jos jednom daj, aha, sheng, glas joj je jasan, cist, nije lose za nogometasicu, al meni bas nije cisto, sjedim ovdje vec od jucer popodne, ili mozda od prije tri dana, ma znam da je to bilo onda kad sam nosila od doma mjeseceve kolacice za xiao zheng, bili su u su guou na rasprodaji pa sam odma kupila dva put po pola kile, jednu sam vrecicu ostavila doma, stari (suprug, op.prev.) je bio zadovoljan i potapsao me po glavi, njeznije nego inace, drugu sam vrecicu donijela na posao, dobro ide uz juhu, da bice da od jucer sjedim tu i sve mi se pobrkalo, jest da sam danas isla pod tus i smocila kosu, a lijepo mi se kovrca...a stari je rekao... nego ko je ova ovdje, aaa nogometasica, jos je tu, i taj njen sheng, ma sta sad radi?, pise po dlanu,... aaaaa sheng! pa sta ne kazes, taj zvuk u ozbiljnom aparatu u tamnozelenoj metalnoj kutiji kojeg elektricari zovu Razvodna Kutija, da, sta radi?.., pusta zvuk a?, pipipi, jeli?, ma nista ti ne brini, to ti je skroz normalno.»
Dobro teta, a je li normalno da su meni danas sve rijeci na koje sam naisla bile sheng? Ok, najprije je bio taj zvuk koji se pojavio u kutiji, onda na nekoj web stranici citam o jednoj taoistickoj planini u blizini i zazelim se rijeci svetac, i sta mislis teta, kako se kaze? Pa onda u knjizari kopam po auto-kartama jer se opet spremam na put i naidjem na jedan znak koji u posljednje vrijeme stalno vidjam i muci me, a uvijek me lijeno pogledat u ono sto visi s mene na koznoj trakici. I danas napokon pogledam, i teta...?, kako se kaze provincija?, a teta, je li sheng? Ma je, skroz normalan sheng, hm, ovaj...... zivot.
I vole me nebesa, vole, salju mi znakove, samo ih treba iscitat. Istina, malo je teze ovdje gdje se cini da sve sto je vazno ispisuje vjetar na pijesku, al rekla mi nebesa danas da svugdje je isto, i unutra, kao i vani, i doma, kao i negdje daleko, na pijesku, na vodi, na zgradi, u praznini, u bunaru, u kokosinjcu, u prosjaku, na tronu, u crnom, kao i u bijelom, gore, kao i dolje, to ti je skroz normalno jer svugdje je i sve je.
Pa mi onda cisto lijepo sjedne jedna recenica koju kupim s ekrana «Anywhere in the universe can be my home.» a u glavi cujem pipipipipipipippippipppiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiip
I nakon toga vise nista, a vec pocelo je sve.
Reci mi reci mi reci mi recimire

utorak, 03.10.2006.

Preživljavanje & Co. (udruga moguće, all rights reserved, kopiranje dobro-došlo)

29.9.06.

Iznenađujuće mi dobro ide učenje jezika. Osim što si razvijam moždanu koru, aksone, neurone i sve neke takve njima slične, prosperiraju i raznorazni centri unutar moje male mašine, zatim oni vragolasti mišići na licu i njegovoj široj okolini koji skakuću od sreće dok pokušavam isproducirati sve te chi-ove, qi-ove, xu-ove, jing-ove, jujue-ove, a moja grlena čakra čisti se za slijedećih deset re-inkarnacija. Nakon astronomije, zasigurno me čeka život i patnje mladog trombona. Ma da je meni neko prije ove ere reko da moji govorni i gestikularni aparatusi mogu toliko izvanredno napredovati, vjerojatno ne bi znala što na to reći pa bi promrmljala nešto sebi u bradu i počešala se po obrvi. A onda bi desnom rukom povukla kosu iza uha, al ne skroz nego onako da jedan komad ostane ispred uha, a ostatak iza. Vjerojatno bi u taj repertoar ušao i tik podizanja ramena i neka grimasa s ustima, ona kad ne znam di bi s njima pa ih povučem negdje do nosa, a najrađe bi ih spremila u džep. Kao što rekoh, ide mi odlično, shvatila sam da kineski jezik uopće nije težak, ovisi iz koje pozicije gledam.
Trudim li se da me razumiju pa l i j eee p o i p o l aaaa k o n a g l a š a v a m s v a k u r i j e č, u z k o l i k o t o l i k oooo t o č n u i n t o n a c i j u, nema šanse da s druge strane dobijem išta osim mutnog pogleda. Ajde, možda tu i tamo zablista nešto u tim njihovim sanjivim očima. Zato sam, nakon svih ovih silnih ilnih nih ih mjeseci, razvila odličnu taktiku. A metoda je slijedeća: koristim četiri zlatne riječi za sve što želim reći, ali kvaka je u tome što s njima napravim i kada to napravim. E to je već stvar iskustva. Zato opet velim, postepeno razvijam genijalnost. Naime, u ovome svijetu te četiri riječi su skroz dostatne za inter-ljudsku inter-akciju i egzi-stenciju, sve ostale komunik-akcijske bravure ne ovise o tisućljetnoj jezikoslovnoj niti. Ne, ne, qingkuang, guniang, lianlian, pingming, zhongxu, caobenzhiwu, xingge, shou, shuo, shao, shu, shi, she, ji, jin, jing, qing, qi, qu, que, qian i još 67958 drugih čudnovato raspoređenih crtica se mogu slikat. Pai zhao pian. Ma ke! Samo četr, judi moji... Ide nevera s kvarnera, a bura sa snježnika dotutnjala je i do mene... Možda me nešto usput i lupilo po glavi, ne znam, valjda bi znala... a kako ću znat ako ne znam?
Prva riječ: buzhidao. Buzhidao su u biti tri riječi, tri znaka, ali smatram ih jednom. Izgovaraju se «budždao» u kojoj god intonaciji, kaskadi ili frekvenciji ih se izvede, razumljive su. Nema greške, isprobano. Buzhidao je lako prevesti na naš jezik. Ne znam put, Ne znam kanal, Ne znam moral, Ne znam Tao, pojednostavljeno Nemam pojma. Zlatna riječ. Otvara sve puteve, sve kanale, ceste, razvija moral, vodi do Tao-a. Preporuka je da se koristi što je češće moguće i to uz poseban naglasak na Dao. Prilikom izgovaranja ovog grozda važno je ne govoriti u sebi i samo sebi, već treba to reći tako da se čuje i u susjednoj provinciji. Ne mislim da treba vikati, iako se i tome pribjegava u određenim situacijama, buzhidao se izgovara kao da iz sebe ispuštate nešto što ste dugo, predugo motali po ustima pa se sad čim prije želite toga riješiti.
Druga riječ: zhege. Zhege su dvije riječi, ali toliko su dobro zajedno ukonektane da više jedna bez druge ne mogu. Zhege znači Ovo, a izgovara se džžgaea... (varijacije su dobrodošle i oplemenjuju protok) Ovo je možda jedna od prvih riječi koja je korištena u kineskoj civilizaciji i zato ju smatram svetom. Prije nje je još jedino mogao postojati prst koji pokazuje. A kako je od tih dana mnogo vode proteklo, zhege je evoluirao zajedno s čovjekom, koji ga danas izgovara kada želi doći do nečega, pitati za nešto, objasniti, naglasiti, sažeti sve točke svijeta u jednu. Jedna preživjela sjemenka koja ga veže s pradavnom gestom je istovremeno ispružanje dominantne ruke, noge, šape, otvorenog dlana ili prsta, kao i lagano istezanje vrata u smjeru objekta ili misli, kao da ono što pokazujemo, a još ne imenujemo, želimo onjušiti ili opipati. Ja je upotrebljavam zajedno sa sjemenkom i to najradije u obližnjoj svemirsko-opskrbnoj stanici. To razumiju i djeca svemiraca.
Treća riječ: wei. Mi bi rekli hej, ej, halo, eeee, aaaaa, aee, ooj, oooo, oohooo, ... Ovo je nevjerojatna riječ. Izgovara se svakojako i nije važno kako. Potpuno prepušteno trenutnom raspoloženju, statusu, radnji, punim ili praznim ustima, ovo je riječ čiste svojevolje. Klasificirana je kao Revolucionarna riječ i nije čudo što je moji sugrađani toliko vole i poštuju. U kineskom pismu, ovaj znak još pripada i glagolu hraniti. Hranjenje je ovdje kult-ura, a kao i svagdje u svijetu, stvar preživljavanja, a riječ wei u nemalo situacija spašava život. Ja je volim koristiti dok se vozim biciklom kroz cirkus. Jer mi se nekako sviđa živjeti. Onda to najčešće zvuči ovako: weeejejejeejeeeej! (uz dodatak jedne čakavske riječi koja ne spada u ovaj pristojan blog)
Četvrta riječ: shi. Shi je visoko na evolucijskoj niti. Kad se popneš do nje i ispustiš ju iz sebe, nitko ti ništa ne može jer stojiš na čvrstom tlu, bez obzira na znoj, smrad, žuljeve, blato pod noktima, hroptanje, umor od penjanja. Shi zvuči kao naš Š, a izgovara se kao kada te netko pita nešto što je tebi potpuno jasno, čisto, poznato, tvoje, a ti ukratko odgovaraš - Jesam. To mu je i značenje. Zanimljivo je što kineska medicina zvuk «š» povezuje s radom jednog našeg unutarnjeg organa koji nas ujutro diže, pomaže u održavanju ravnoteže, gleda kroz naše oči, raspoređuje krv po tijelu i s njom taj neuhvatljivi Qi, organom kojeg najčešće blokiramo frustracijom, ljutnjom i potiskivanjem svega što htjelo bi, prirodno, rasti. Visoko, visoko u granama najzelenijeg stabla u šumi, tamo bi željela prebivati naša jetrica. I da, riječ shi ima još jedno značenje. Da.

astronomy domain

23.9.06.

Takvi kakvi jesu danas nije im palo s neba. No, ipak nešto je s neba morabit došlo što ih je već za ranih dana čovječanstva privuklo gore. Dok se na starom dobrom kontinentu raspravljalo koliko bogova ima i kakve haljine nose, kineze je zanimalo gdje to Svevišnji obitava, kakva mu je kuća, susjedstvo i smiješi li se On našoj zeleno-plavoj lopti koja sigurno počiva na leđima kornjače. Bilo je dovoljno da jedan kaže «kan yi kan!» pa da cijela vrla nacija upre svoje male žmikaste oči u ono tamno daleko nepoznato.
Kako se ovih dana i mjeseci u javnosti puno govori o svemiru, a zvjezdnoznanstvo postaje predmet raspravljanja svekolikog pučanstva, ne samo elitnih krugova stručnjaka s raskuštranom kosom i velikom dioptrijom (danas barem osamdeset posto zemljana ima svoje mišljenje o plutonovom statusu u galaksiji i o tome se glasa na netu) i mene je povuklo tu na jednu goru gdje su vrijedni astronomi nanjinga tridesetih godina prošlog stoljeća sebi izgradili zvjezdarnicu. Ulaznica u kompleks košta petnaest yuana i to je prihvatljiva cijena za ono što nude. Promatranje sunca pomoću jednog od suvremenijih teleskopa, penjanje na sveukupno pet kupola, slobodno kretanje i ulazak samo u neke od kupola u kojima je izložena negdašnja astronomska oprema, pa se tako može vidjeti teleskop izrađen 1934. godine, te astronomska pomagala drevnih znanstvenika, kao što je npr. naprava zvana Gnomon za koju piše da je najstariji astronomski instrument koji je znanstvenicima prije tri tisuće godina dužinom sunčeve sjene dao točan broj sati u danu i broj dana (365,25 dana) u tzv. tropskoj solarnoj godini, i sad ne znam jel to samo važi za njihovu tropsku godinu ili i mi primorci imamo tu istu... al tek kad sam došla do naprave zvane Armillary Sphere ili armilarna sfera što god to bilo, meni, totalnom blentonu za nebeski instrumentarij, bilo je dovoljno da zaključim da ću u jednom od slijedećih života vjerojatno, ako ne sigurno, biti astronom. Naime, armilarna sfera, ježi mi se koža od samog imena, a imate ju i na slikici, je bio osnovni instrument za određivanje položaja nebeskih tijela u drevnoj kini, izrađen 104. godine prije krista, a sastoji se od tri isprepletena prstena pomoću kojih se mjerilo (dalje pišem na jeziku s tabele jer oni koji znaju će razumijeti, a mi ostali uživajmo samo u zvuku riječi) «equatorial ecliptic and horizontal coordinates of celestial bodies.» 1900. godine kad su njemačke trupe ušle u Beijing (što li su samo tamo tražili?) ovaj su vrijedni komad metala odnijeli u Berlin, a vratili su ga tek 1920. godine, što ja osobno smatram znakovitim. Do susreta s armilarnom sferom sam već bila totalno ushićena ako si možete to zamisliti, ali to još nije bilo sve jer oni su u jednoj od prostorija (nazvala bi ju platinasta prostorija) pripremili i malu izložbicu (vjerojatno postavljenu te davne 1934. godine i od tada nepromijenjenu) na kojoj sam upoznala još čudnovatih instrumenata još čudnovatijih imena, pa neke glomazne tube ispod kojih nije pisalo ništa, bit će da je tajna ili je pak totalno očigledno, studiozno promotrila malu prašnjavu maketu drevne zvjezdarnice, a na prijelazu u drugu prostoriju suočila se s ogromnom bistom nekog čini se značajnog neboslovca (tako oni zovu astronome). Slijedeća prostorija, ili plava prostorija, ugostila me prikazom zvjezdanog neba napravljenog od velikog plastičnog komada nečega uštekanog u struju, koja je svojevoljno, što znači tu i tamo, palila male lampice na panou koje su, sad mi se čini, prikazivale razna sazviježđa. Nebo, kakvo god da bilo, barem se trudilo, što se ne može reći za tetu u plavom šosu i bijeloj košulji, koja je drijemala zavaljena na stolici u udaljenom kutu svemira, netom ugostivši lagani obrok čiji se miris još valjao ovom svetom prostorijom.
Nakon zvijezdanog neba odlučila sam se za sunce pa me sunčana teta, koja je nakon moje jedne progovorene riječi zaključila da odlično govorim kineski, saveznički savjetovala da se popnem na najvišu kupolu s koje puca pogled na cijeli Nanjing. I to je bio pravi pucanj. Čudnovato, ali na platou nije bilo žive duše pa sam neometano hodala s jednog kraja na drugi, pokušavajući pogledom obuhvatiti cijeli grad. Imposibile judi moji.. Odavdje izgleda da pošumljeni obronci oko grada tisućama godina razvijaju u dubini zemlje korijenje koje će, kada ovaj grad postane pretežak, izaći na površinu, na ulice, među zgrade, ljude, hramove, carske palače i ljetnikovce, tržnice, parkove i šoping molove i zajedno s asfaltom katapultirati cijeli cirkus gore, u nebeske sfere, u zemljinu orbitu i još dalje, pa će budući neboslovci svojim modernim teleskopima i svi stanovnici udaljenih galaksija moći vidjeti kako je nekada izgledao život na zemlji.
I to je kakav takav plan, jer će, nakon što ni zemlje ni zemljana više ne bude, svemirom tutnjati nekadašnja prijestolnica cara Minga, a plastična zvjezdana ploča iz nanjingške zvjezdarnice napokon će zasjati punim sjajem.
Otrest ću sada sa sebe zvjezdanu prašinu .... evo, ... pišući ovo ponovno sam proživjela cijeli scenario i sad neću moći ni spavat ni učit. Mislim da ću upaliti nikada upaljeni TV i prepustiti se nekoj puno informativnoj emisiji središnjeg ujedinjenog carstva. Pripremit se moram jer, kako stvari izgledaju s purpurne planine, vrijeme lansiranja je blizu pa ću i ja ubrzo ostvariti svoj veliki životni san – gledati zemlju kako se lagano lagano valja na leđima stare kornjače.

Kings of seremoni ili krosing over čejndžing plejsis

19.9.06.

Znala sam da vole crvenu boju i ukrašavanje, lampice i balone, simbole i sve nešto što šušti i stvara buku u glavi u travi u sustavu, upoznala sam ih kao velike ljubitelje igre, pjevanja i sviranja, majstore svih mogućih zanata i vještina, uključujući trgovinu i male slatke prijevare, kao brze na jeziku, u prometu, u prihvaćanju, konzumiranju sve moguće hrane u točno određeno doba dana uz guštno mljackanje i raspravljanje o sitnicama, kao skupinu koja ritualno već stoljećima živi na isti način, a voljela bi ići i dalje, kao ljude koji štuju pretke i starije (pa već samu riječ «lao» koja znači «star» koriste za iskazivanje poštovanja tako da ju stavljaju kao prefiks mnogim imenima mudraca, filozofa, stranaca, životinja – miša na primjer koji je u govornom jeziku isto dobio svoj «lao» dio, jer treba biti pažljiv s miševima, ako ih ne poštuješ, uvuć će se u kuću, u ormar, među košulje i haljine pa kako će onda djevojka ići u šetnju u škuljavoj opravi, a nema ih nego jednu...), znam ih kao pažljive sugovornike koji će izbjegavati riječ «patak» kada govore o muškarcu, i «kokoš» kada govore o ženi, kao stanare koji u svojoj zgradi nemaju četvrtog kata jer je riječ za četiri «si» istovjetna riječi «smrt», upoznala sam ih kao osebujne, a i sami pričaju o tome kroz svoje mnogobrojne sage, junačke epove, mitove, legende, fantazmagorične priče, lude ideologije, osvajanje prostora, povijest, povijest, sadašnjost, vizije o budućnosti, urbanističke ideje za 2020. godinu koje «nas izvana» ostavljaju bez riječi (jedina reakcija nakon te futurističke 3D projekcije bila je lagano meškoljenje u našim redovima, sićušni tik, na samoj granici svijesti), već sam prisustvovala nekolicini festivala, karnevala, balova (o Ljerko, djevojčice mala još je mnogo karnevala do tvog bala), svečanih govorancija u kojima najavljivač skriven iza prevelike govornice i neobično goleme količine raznoraznih ukrasa, nepogrešivo dramatičnim glasom otvara negdje nešto, novu zgradurinu, novi expo-izložbeni prostor, novi park, novu bilateralnu investiciju, novu godinu, novu milijardu, novu biciklu (a ne, to više ne slave), danas sam osjetila koliko vole to u čemu su trenutno, ka čemu idu i koliko se trude taj svoj ponovni nalet u svijet pokazati «nama izvana».
I gledajući sve to njihovo, uvijek mi je barem jedan upitnik iznad glave, znaju li oni gdje idu? Jer živeći tu s njima i iz istog lonca jesti, čini se da ne znaju, kao da ih vodi nešto veće od njih samih, gurga, borg, konglomerat, kolektiv, teta marica, matica. A matica se danas odlučila malo prošetati, protegnuti svoje dlakave noge....
Stariji ljudi, oni koji su živjeli u doba kada su i vrapci bili neprijatelji, pozdravljaju promjene, ali uvijek s jednom nogom na obali, no stariji su, mudriji možda i nenavikli na taj novi ritam, tu novu svakodnevnu buku, brzinu, brojeve, bilaterale, bizinis. A mladi bi rado u bizinis, svi bi gazili vodu. I ide im, judi moji, u životu ide im, imaju oni neke dobre planere ekonome koji izgleda jedu redovito, istežu se redovito, tri puta dnevno i svaki put tri puta, znaju za blizance zvane Yin i Yang, ali za one prave, ne one koje su poslali da se skitaju po svijetu, i nije upitno zašto su uvijek težili ka Tibetu i još dublje, u samo srce svijeta, koje će ih, možda jednom odvesti i do krova svijeta, gdje god to bilo, ako nije već i bilo. Oni biće znaju. Ma znaju oni sigurno, jer uskoro ćemo samo mi lao wai, bijeli pataci, stranci, pedalirati njihovim uzoholjenim ulicama tražeći rašivene krpice starine, dok će se oni i njihove dragičke s 3D oćalama furati u napudranim autićima koje će naravno pokretati gorivo dobiveno supermenskom destilacijom bioulja, po mogućnosti onog kikiriki ulja iz susjedovog birca, u kojem je Lao Ming napeko barem stotridesetisedam tona piletine s četiri hektara kosanih bambusovih mladica .. vidim ih i za poludit je smiješno, ali već fercera judi moji, mi k njima, oni k nama, pa što bude...haha
I taaako.., no ipak, rekli su mi, Lin Fei Keluodia, ostaneš li ovdje još jedno dvadesetak godina, mogli bi ti šapnut koju mudru, možda dobiješ i jednu od onih malih crvenih tabletica koje su se stoljećima generirale u alkemičarevoj peći negdje daleko u brdima, male crvene bobice proizašle iz utrobe majke svijeta koje te čine vječno mladom, a koje danas, zamisli, izlažu u muzejima, na prašnjavim policama, u malim neuglednim kutijicama, malim ispucalim plastičnim kutijicama.... I što reć na sve to?
Niš, ja samo znam da mi u tim kutijicama ne bi ni čavle držali...

Oplemenit ću ovaj nespretan završetak starim dobrim meštrom šekspirom koji je ovako pjevao, ahh, kao da je znao..
....
Then sigh not so,
But let them go,
And be you blithe and bonny
Converting all your sounds of woe
Into Hey nonny nonny

ponedjeljak, 02.10.2006.

Kotac 9906

Nanjing – južna prijestolnica

Iskrcavanje na nanjingškom autobusnom kolodvoru doživjela sam kao recimo Neil A. kad je svojom astronautskom šlapom namjeravao dodirnuti prašnjavu površinu Mjeseca. No, malo se čuje, al je znano da ga je vlastiti nespretan nalet odbacio daleko gore, Zemljani bi rekli, nebu pod oblake. Naime, očevici koji su taj povijesni trenutak promatrali zavaljeni na Njegovoj Površini i s hinjenom ravnodušnošću pljuckali na tu istu prašnjavu Površinu, izjavili su da se mali amer cijelo vrijeme gurao na ulazu i vikao ja ću prvi jaćuprvi pa je u silnoj želji da zaista i bude prvi pred vratima naletio na lebdeću kartu poznatih i manje poznatih zvjezdanih staza koja mu se pritom zakačila za malu maticu na viziru (koji je uzgred budi rečeno sklapan u nekom južnokineskom manufakturnom žgabucu gdje temperatura ne silazi s ugodnih tridesetšest stupnjeva), te je onako slijep doteturao do škala («OK, Houston, I'm on the porch»), promašio prvu stepenicu («I am at the foot of the ladder, going to step off, uh!»), preostalom nogom odrazio se zato svojski i istovremenom akcijom uhvatio u koštac s nesretnom kartom te probušio malu rupicu u galaksiji kroz koju je samo bespomoćno mogao gledati kako umjesto prema tlu ide natrag prema svemiru. A znamo da to nije želio. («Roger, Neil..But where are you going?») I tko zna što se sve njemu dešavalo u glavi dok je tako plutao prema gore, očajno i dalje gledajući kroz rupicu između dvije nebule koja mu je otkrila da se dolje na Površini dešava susret kojem je želio prisustvovati, da se njegov drug Buzz razbacuje koracima, da je njegov prvi korak nepodnošljive lakoće upravo nepodnošljivo nefotogeničan, te da će potrajati ta odiseja dok se njegovo astronautsko krzno, voljom Mjeseca ne spusti dolje. Tko zna, o tome poslije nesretnik nije želio govoriti. U biti, da je i htio ne bi mogao, iz čistog razloga što nije imao kome. Dok je on turirao po svemiru, tamo dolje je sve bilo gotovo, Buzzy se netom rukovao s onima što su pljuckali, ekipa je zabila zastavu, slikala se pored nje, slikala se opet, slikala se iza nje, slikala se opet, slikala se malo dalje nje, pa opet, pa su se svi zajedno slikali, rukovali još jednom i lagano se, cupkajući i poskakujući, zaputili negdje nešto popit jer su čuli da u kineskoj četvrti toče dobru rakiju od domaće uzgojene riže. Tako je Neil, bio pošteđen istine koja je njegovog kolegu dovela kasnije do ludila, razvoda i bankrota, istine da ne samo da ima života na Mjesecu, nego ima i riže, tj. ekološke riže, a bogami i rakije. A gdje je riža tu su i... pogađate.
Moje ime srećom nije Neil, a ni nadimak srećom Buzzy, oh my god! Ja sam ponosni vlasnik nadjevka Leteća Lin. A otkud im to? Bu zhi dao, božota mi. No, ako se malo izmiješaju slova pa se jedno i izostavi zahvaljujući kineskoj perceptivnoj selekciji, dobije se taj Lin slog kojim me mali zeleni zovu. Biće da su nešto pobrkali jer ja i Neil A. nemamo puno toga zajedničkog. Ja sam se stvarno iskrcala, imam dokaz. Dalje, mentor mi nije NASA, ni vaša ni nataša, nego mali džan. Šalu na stranu. Ipak ima nešto što nas veže, mene i Neila, Neila i mene, a to je osjećaj kada dođeš negdje, nađeš se u nečemu, a misliš da već nešto malo znaš, nisi do jučer, pa vidiš da su recimo tamo gdje jesi izumili kotač. A kod tebe do jučer još toga nije bilo. Moje astronautsko krzno prilikom Silaska sastojalo se od cirka 50 kg rasutog tereta što na leđima, što na rukama, pod nogama, na prsima, razmišljala sam čak i glavu da upotrijebim za nošenje ako već ne posluži drugačije. Vukla sam se tom nepreglednom Površinom koju zovu nanjingški autobusni kolodvor, kroz prašinu, paravane i ograde, radoznale oči, puno uplitanja, bračnih i inih ponuda, a sve to, nu, bez kotača. A mogla sam recimo kupit jedne za dvaest kuna pa se ko čovjek điravat i kotrljat po labirintu, di bi mi bio kraj! Al to nije sve jer moja je sadašnja postojbina popudbina i ina jedna soba pri univ. Of trad. Chin. Med. koja je sve moje leteće aspiracije spustila u trenu. To je recimo ono o čemu je Neil toliko maštao dok je njegovo astronautsko odijelo hitalo, a njegovo tijelo unutra očajavalo. U par riječi rečeno, da mi je bilo to njegovo opremljeno astro krzno jučer recimo, ne bih zabijala čavle konzervom tune u izvorskoj vodici ili odvidavala vide kineskom inačicom noža. Ne ne, stisla bi neki gumb, možda onaj na prsima, s oznakom flote i kroz smijeh izrekla onu dobru: beam me up scotty... Ali scotty je jučer zakazao, a umjesto u svemir teleportirala sam se u obližnji dućan i kupila paket od trideset pari gumenih rukavica, zlu ne trebalo. Judi moji, svih trideset je zaslužilo plaću tete na kasi. U iscrpljujućoj akciji koja je trajala.. do jutros, za moju slobodu i progalaktičku ideju život je dalo nekoliko desetina žohara, sorry rudy, čajna žlica velog jože nekakvih tropskih buba koje sam čiste duše mogla i spržit na plitkom ulju i doručkovat, rukohvat prašine, tri kubika starih jorgana, pokrivača, jastuka boje smole u kasnu jesen, deka iz vremena kad je posljednji kineski car došao u sobu 203, nanjingškog kampusa za tradicionalnu medicinu, gdje su ga parili nad kadama s ljekovitim travama, mazali melemima prema starim recepturama, izboli malim iglicama, i nakon svega ušuškali u ove iste plahte i ovu istu smeđu deku koja je tada bila boje i mirisa jasmina. Kada je slijedećeg jutra PuYi ustao, bio je izliječen. Šteta što je završio loše, mogao je još koji put svratiti ovdje, kupili bi novu krevetninu. Kako znam da je Pu Yi napravio to što je napravio samo da meni napakosti, njemu u inat ostala sam pri svijesti i dočekala jutro, osunčano, krasno, čak i u ovom velikom gradu s oko sedam miliona duša i barem još toliko dušebrižnika. Udisala sam danas zrak koji je sličio onome tamo daleko, negdje prema zapadu, ideš ideš, letiš, voziš, dođeš. Kupila sam si novu termosicu samo zbog kompasa na čepu. Jučer dok sam jezdila prašnjavim zvjezdanim stazama termosica je uporno pokazivala isti smijer, a meni se činilo da se sve nešto vrti vrti i okreće, judi moji, možda se ipak zovem Neil.
A sad, laku noć vam želim dragi judi, gdje god bili nać ćemo se, rukovat i uslikavat i uslikavat i rukovat, zovu me staze, a pogotovo jedna koja me vodi do novih mirišljavih plahtica kupljenih u istoj onoj zvjezdanoj stanici u susjedstvu.... zai jian, wan an, čoeijg ahzhkk
I još samo nešto, mali podsjetnik za kraj ovog iscrpnog blogrgoljanja, da znate što vam poručuju s istoka...
Note book (skinuto s korica LanSheng office Boshi Note Booka iliti jednostavno, bilježnice)
Diligence is the mother of good fortune,
Marljivost je majka sreće,
And idleness, its opposite,
A lijenost, njena suprotnost,
Never brought a man to the goal
Nikada čovjeka nije dovela do ostvarenja
Of any of his best wishes.
Niti jedne njegove velike želje.
Roger, kojaleti
Judi moji....

<	listopad, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

put-opip

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr