Doručak kod Tiffanyja

04.10.2006., srijeda


ZAGRLJAJ
Ovo je post o jednoj stvarno posebnoj slici.
Prvo mali uvod.
Beč na početku 20. stoljeća bio je stvarno stjecište neobičnih likova, od književnika koji su kavane navodili kao vlastite adrese pa do ludog gospodina po imenu Sigmund Freud. Rađao se ekspresionizam i svi skupa su, od Schnitzlera do Klimta, bili su malo nervozni i opsjednuti seksom, a intelektualnim krugovima je harala čuvena gospođa Alma Mahler o kojoj bih zaista voljela doznati nešto više, jer mi prema ovome što znam djeluje kao nekakva fin-de-siecle Courtney Love koja se zna našminkati i malo manje psuje.
Usprkos atmosferi, Egon Schiele je bio skandalozan lik među svim tim likovima. Jednostavno, naslikati sebe s golemim crvenim kurcem u erekciji bilo je too much čak i za dekadentne Bečane. Još gore je bilo slikati maloljetne mršave djevojke kojima se sveeeee vidi... Da nisu bile tako mršave i da je slici nakalemio neki mitološki naziv, tipa gola Venera, prošle bi lišo i puno gore stvari. A ovako, siroti Schiele završio je čak par dana u zatvoru...

Danas je situacija bitno drugačija. Ne znam je li tome kumovao heroin chic ili samo dovoljna
vremenska distanca, ali danas su svi ludi za Schieleom pa jadni Bečani moraju dvaput godišnje radit velike izložbe dotičnoga da zadovolje sve umjetnosti gladne turiste. Bila je jedna izložba zimus u Albertini, a i sad je jedna, ne znam točno gdje. U Museumquartieru i u Belvedereu imaju hrpu njegovih djela u stalnom postavu. Upravo tamo, u Belvedereu, prvi put sam vidjela "Zagrljaj" i - baaaaam! Pogodio me ko šakom u glavu. Nakon par godina došla sam opet i - baaaaaaaam! Jednako. Slika je nevjerojatna. Prejebena.

Image Hosted by ImageShack.us

Zašto?
Evo zašto:
Na slici su muškarac i žena na nekakvoj plahtici nasred livade. Zvuči prekrasno i idilično, ali zapravo je sve samo ne to. Zapravo, budući da prostor nije baš najbolje prikazan, više izgleda kao da ustvari lebde usred ničega. Ne vidi se što je okolo. Oni su sami u nekom uskovitlanom prostoru.

Plahta im je sva zgužvana, a oni su goli golcati. Fino, fino, reklo bi se na prvi pogled. Možda da, a možda i ne. I draperija i njihova tijela su tako zgrčeni da čovjeka naprosto prođe neki nemir kad to vidi.

I na kraju, njih dvoje. Zagrljeni. Jako, jako, čvrsto. Malo prečvrsto, malo pregrčevito. Potpuno spojeni u gornjem dijelu tijela, razdvojeni u donjem. Ne gledaju se u lice. Gledaju u suprotnim smjerovima. Ali se čvrsto grle. Jako. Dijelom bliski, a opet dijelom distancirani. Pripijeni jedan uz drugoga, ali s takvom silinom i grčevitom željom da te uhvati jeza.
Sve okolo je nemirno, dok oni kao pokušavaju biti čvrsti, ali djeluju tako nekako nespretno u tom pokušaju. Nespretno i odlučno. Odlučno i nespretno.

E sad, ako to nije čista i savršena slika bilo koje ljubavne veze, I rest my case.
Na slici su dvoje ljudi koji se strašno i silno pokušavaju voljeti.
Ne znamo da li uspijevaju, jer to nije film ili strip pa se ništa kasnije ne događa. Jednostavno, svaki put kad dođeš u Belvedere, oni i dalje silno pokušavaju.
I trude se i trude i trude.
I to je tako super.

- 23:46 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>