U čemu je stvar? Kad se sve svede a onu srž, dolazimo do tog vječitog pitanja: što ću danas jesti? Što ću danas napravit? Ima li boga kad mi bus pobjegne pred nosom, popraćem zluradim cerekom vozača čiji demonski osmjeh prži oči u odmičućem se retrovizoru...

Danas sam čitao jednu tužnu priču. Priču o jednoj curi koja je umrla u fakin kadi jer je bojler bio neispravan i ugušio je ugljičnim monoksidom. 17 godina je imala. I onda se sjetim kako smo danas ja i starci imali sat i pol rasprave oko podrigivanja za stolom. Na što se troši vrijeme. I sad ne znam da li bi trebao biti toliko tužan zbog te cure, jer poznavao je nisam... ali nikad je nit neću upoznat. NITKO nikada neće saznati što je ona mogla biti. To je tužno. Ta... nedorečenost.

Da se čovjek zamisli. O tome što radi. O tome kako živi. Nemamo vremena da posegnemo za onim snom koji nam se vrtio po glavi već godinama? Previše zaposleni da bi imali život kakav želimo? Izgubljeni u izmaglici civilizacije, to smo mi. Robovi previše stvari... previše praznih riječi, praznih imena i praznih dana.
Carpe diem. Zgrabite život za fraklec dok ste još u uspravnom položaju. Rizik? Tko ne baca kocke, bit će bačene za njega. Kažu da se umirući bore najžešće jer nemaju što izgubit (istina, vjerojatnost upotrebe vlastitih crijeva kao praćke bi se mogla još raspraviti). E pa, dosta živih ne shvaća da svi umiru. Samo je stvar u tome da većina nas to čini vrlo sporo.

Vremena ima taman dovoljno. Da se bude ono što želimo biti. Za to je potreban tek tren. No doći do toga, za to je potrebno vremena. Vremena, eto, kojeg neki nemaju više. Such is life. Zato da, carpe diem. Seize the day.

Ne samo zbog nas... već i zbog onih koji nikad nisu dobili prilike.

Eto, sad ne moraš prevodit s engleskog, Nemiri. ;)