| < | lipanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
filozofija, film, politika, autorefleksija....
Linkovi
www.mi2.hr
www.malmoe.org
www.liberation.fr
www.radicalphilosophy.com
www.aldaily.com
http://www.heise.de/tp/
www.boo.mi2.hr/~ognjen/
multitude
critical secret
technikart
political theory daily
postmarxist studies
translate!
www.radiofrance.fr/chaines/france-culture2/sommaire
www.diezeit.de
kontakt
jameson@net.hr
les esprites distingues
http://gulistan.blog.hr/
anaximandrake
infinite thought
charlotte street
la philosophie en france
kleeon
Antitragedija kazališta
- 16:22 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
«Sedmorica protiv Tebe» u režiji Olivera Frljića Gdje je tu tekst, predložak, pitaju dramaturzi. Hoćemo žensku emancipaciju, bune se feminističke kazališne kritičarke. Vratite nam našu priču i katarzu, zapomaže na kraju publika. U čemu je problem s novom predstavom Olivera Frljića «Sedmorica protiv Tebe»? U odbijanju da kazalište postane mjesto građanske razbibrige koja njegovim posjetiteljima obećaje čišćenje plemenitim osjećajima, a kazališnim učenjacima nudi još malo materije da opet potvrde ono što već znaju. No, taj tajni ugovor kazališnih tumača i potrošaća treba već jednom dokinuti. Kako drugačije nego otvorenom formom, izvedbom kao procesom spoznaje, a ne njezinim unaprijed pripremljenim završetkom, pričom razbijenom na komadiće koje možda nećemo znati posložiti, istraživanjem morala, umjesto njegove jasne pouke. I naravno, bez one tipične kazališne svečanosti i pristojnosti. Predstava «Sedmorica protiv Tebe» , rađena po Eshilovim motivima, to nudi već u startu, kao osnovnu pretpostavku. Ostalo je pitanje istraživačke građe, ideja i kolektivnog rada. A tu se isprepliće više pitanja i motiva: kako funkcionira politika odnosno rat u rodnom ključu, u ženskom univerzumu? Koja je njezina gestualnost? Što znači uprizoriti politiku, ali u generičkom smislu, bez eksplicitnosti političkih stavova? U skladu s prijašnjom praksom Frljićeve kazališne trupe Le Cheval, koja je redovito kombinirala kritiku teologije hrvatskog nacionalizma s radikalnim metateatarskim eksperimentom, ni ovdje ne izostaje pitanje gdje su (konačne) granice kazališne scene, točnije, što to treba učiniti s gledateljem da stupi na pozornicu. No, stupiti na pozornicu najprije znači emancipirati se od uobičajenih pitanja 'što je autor htio reći?', od pretpostavke da je autor taj koji skriva tajnu svoje predstave koju mi moramo dešifrirati. Ukratko, ukinuti poredak onih koji znaju i onih koji ne znaju što se neposredno zbiva pred nama. To širenje kazališnog prostora jednakosti za Frljića je i alegorija ukidanja povijesnog i političkog neznanja. Dok smo negdje na početku predstave svjedočili riječima glumice (Jelene Vukmirice) koja nam retorikom ravnodušnosti objašnjava da oni koji pate i plaču ni ne znaju za nešto drugo, pred kraj predstave jedna druga glumica (Ivana Krizmanić) izbezumljenu publiku zaskoči Brechtovim stihovima-pitanjima iz pjesme Pitanja radnika koji čita. Suspens neznanja zbiva se u napetosti između tautologije tragičnosti, vječnog bivanja istog, i nedokidivih pitanja tko je zapravo onaj tko stvara povijest, tko se krije ispod imena slavnih kraljeva i vojskovađa, tko plaća račune njihovih gozbi? Običnim supostavljanje dva jasna opredjeljenja, mogućnosti i nemogućnosti stvaranja (preobrazbe) povijesti, umjesto tragične logike koja uvijek unaprijed oplakuje gubitak slobode, predstava na kraju naznačuje izlaz istodobno iz tragičnog morala i kazališta i politike. To je trenutak kada sam gledatelj postaje režiser. |