četvrtak, 23.04.2009.

N.M. o Ciboni

PROXIMA ESTACION - SPERANZA

„Brale šta smo bili blizu…“ promislit će prosječni navijač nakon ove utakmice i to će ga ispuniti optimizmom jer smo pokazali da možemo s Cibonom i da nije još sve izgubljeno. Istina je, zapravo, posve drugačija…

U utakmici u kojoj je intoniranje himne bio najljepši trenutak utakmice, mililitarski baždarena i dozirana Cibona je nanijela Žutima prvi poraz u Spaladium Areni i još ih malo usporila u utrci za to sveto i bojim se nedostižno, treće mjesto.

Žuti su loše otvorili utakmicu, u napadu vrlo statično i bez dobrog kretanja bez lopte, bez trke i želje, pa su se akcije u početku svodile na akcije 2 na 2 Shannona i Johnsona. Za to vrijeme s druge strane je pljuštala prava kanonada trica, od kojih je većina i našla put do koša. Tako je Anderson je u prvih 6 minuta već stigao do 11 poena, a preko njegovih par asista Cibona se odlijepila i na nešto osjetniju razliku.

Žuti nikako nisu mogli povezati konce u napadu – Stipanovićevi koraci ili slobodna bacanja, Delašev airball ili nekakva druga zavrzlama su redovito tjerali par tisuća gledatelja da se hvataju za glavu i uzdasima proizvode značajne koncentracije CO2 u dvorani, a bile su i očite greške u komunikaciji na razini Bekovi-Centri što je kolega Igor zadnji put uočio. Obrambeno su čak i neloše stajali kad bi se igrala obrana na čovjeka, no čim bi se krenulo u bilokakvo pomaganje ili udvajanje, Cibonina lopta bi vrlo brzo došla do prvog slobodnog igrača što bi završavalo ili tricom ili fintom i polaganjem pa je u 15. minuti zasvijetlilo najhladnijih -16. Tad izlazi Anderson (a dite iza mene govori „Yeeesss!“), a u istoj toj 15. minuti Žuti slažu prvu akciju s glavom i repom, Stipanović uspijeva pogoditi 1 od 6 bacanja, a do kraja poluvremena preko Grgurevića i Gordona uspijevaju doći do -8.

U drugome dijelu Cibona nastavlja u istome ritmu pa se i Splitu ukazuje nekakva nada jer preko Johnsona i nešto angažiranije igre stižu do najmanjih -3, no Cibona pokazuje tezu s početka i u točno potrebnom trenutku preko Andersona i Prkačina zabija i diže ritam u obrani i opet plovi na granici dvoznamenkaste razlike. U tim trenucima se točno vidi što Splitu fali – obrambeni skok u pravom trenu da onemogući Ciboni novi napad, veća angažiranost i pokretljivost u napadu da se igrom dođe do izrađenih situacija jer individualno, budimo realni, samo jedan na igrač može nešto riješiti, a to je u tim trenucima bio Gordon protiv Princa, u svim ostalim matchupovima Cibona ima prednost.

Zadnja četvrtina je donijela i najgori period igre večeras. I jednima i drugima kao da je trebala dobra kava jer su se natjecali tko će maštovitije pogriješiti. Iz ponude izdvajam Andrićeva 3-4 napadačka skoka zaredom iz kojih nije uspijevao zabiti, a onda na kraju promašio cijeli koš jer mu je balun ispa iz ruke; Grgin airball s trice; Prkačinovu dječju blokadu na Johnsonu; par baluna bačenih u aut koji se biće ne bi desili ni da igraju Stevie Wonder i Ray Charles; i na kraju, Stipanovićev show sa slobodnih bacanja kao posljedica perfidnih faula Ciboninih igrača koji bi ga pametno faulirali. Cibona se fino nudila, ali Žuti su na njihove greške odgovarali vlastitima.

Unatoč tome, Split preko Gordona i preko par konačno pogođenih otvorenih trica stiže do -7, a Princ radi potez koji je po mom mišljenju prelomio susret, iako je bilo još 6 minuta do kraja, pogodivši tricu preko ruke s istekom napada u trenucima kad su Žuti učinili seriju 5-0 i prisilili Perasa da u prvoj idućoj prilici zatraži timeout.

2 minute prije kraja Prkačin nakon grubog faula na Stipanoviću dobiva nesportsku, a zbog prigovora (tko bi rekao?) i isključujuću, no on promašuje oba bacanja (zar se nisu trebala pucati 4 kad je i nesportska i isključujuća?). U narednom napadu Johnson zabija koš-faul za -5, ali to je bilo sve jer ključnim se pokazuju 2 Cibonina napadačka skoka nakon slobodnih bacanja, a na samom kraju Čizmić se odlučio poštediti nas agonije slobodnih bacanja priznavši poraz.


Čizmiću predlažem da im svima ujutro u 6 zakaže šuterski trening. Žuti već duže vrijeme teško pogađaju otvorene, izrađene trice, a večerašnja rak-rana su bila slobodna bacanja koja su gađali čak ispod 50%. Također, Splitu su kronično nedostajali brzi koševi iz tranzicije i iz kontri, što se protiv Cibone moglo igrat s obzirom na njihova 2 teškaša i s obzirom na popriličan broj naših lakonogih igrača koji takvu igru mogu igrat

Od prve minute Žuti su ostavljali dojam da ne znaju šta bi – koju akciju, di s balunom, kako rješavat određene situacije. Kad publika to osjeti pa počne zviždat i mahat rukama, nije dobro. Kad protivnik to osjeti, pogotovo nije dobro. Nije Cibona toliko bolja da je Split ne može dobit, ali je činjenica da se neke stvari iz obrane i napada moraju rješavat i vježbat na treninzima i u pripremi utakmice, a ne improvizirat. Prebacivanje s obrane na obranu u okviru 3 napada, vađenje igrača koji je nepunih 30 sekundi ranije ušao… to jednostavno nisu postulati trenerskog posla.

Isto ka šta napad u kojem redovito dvojica igraju, a trojica stoje ili trčkaraju jer to izgleda cool, nije napad nego ubijanje košarke. Zato i ta jedna akcija šta su Žuti odigrali mi se više pari da se potrefila nego da je bila planirana. Rekao bih da je Cibona više dobila utakmicu na taktičkome planu nego na terenu jer je Peras u svakom trenu znao što treba i kako to treba napraviti. Dojam da su Žuti bili blizu je stoga kriv. Cibona je zapravo odigrala utakmicu s pola snage i u svakom trenutku mogla i znala što treba raditi i kako, dok je Split možda i mogao, ali definitivno nije znao kako.


Ko i kako:

Štemberger – nevidljivo. Razumijem da se vraća od ozljede, ali 0/1 za dva i 1/7 za tri za 32 minute u igri govori nažalost i više nego dovoljno

Đokica – nije zbog koševa, nego više zbog borbe, želje, skakanja, bacanja jedan od rijetkih koji zaslužuje prolaznu ocjenu. Bar vidiš da se trudi… Mislin, daleko je to od pravog igrača, al ono… da ne bude sve sivo

Delaš – nije se naigra
Batina – obrambeno dobar, agresivan, na liniji dodavanja, šteta šta nije presjeka onih par baluna šta je ima na ruci, nikako pa nikako se nać sa šutom na „ti“.

Grgurević – utopio se u sivilo, vidjeli smo i boljih izdanja, al nemoš njega krivit šta ne nosi igru

Stipanović – taj čovjek nije za prepoznati ove sezone, a večeras je stvarno ima svoj show. Nikad mi ne pada napamet rugati se nekome ko ne zna, ali to ne znači da ne može. Kako je Čizmić fino rekao: „a i inače znamo da preko njega napadački nećemo rješavati utakmicu.“ Slažem se, ali zar to nije tragedija? Pustimo čak i priču o njemu kao dodatnoj napadačkoj soluciji. Zar nije tragedija da jedan igrač, u krajnjoj linij i centar (kao da ga to amnestira) od 23 godine ne može šutnit i pogodit normalan skok-šut ili slobodno, nego da se cila dvorana mora vatat za glavu di će to završit? Da ne zna čak pravilno odigrati leđnu tehniku? Božo Maljković je lipo reka: „Kvantumom uloženog vremena ispravljati eventualne greške.“ E pa onda kume moj, ne znan šta bi drugo reka osim da lipo uzmeš ključe dvorane, kažeš čistačici da može ić i idemo…

Shannon – ne sjećam se utakmice di je manje odigrao, a racionalnije izgledao. Razlog tome vidim u boljoj igri Gordona i Johnsona i pravilu o 2 stranca, al ako ništa drugo bar se nisam toliko nervira. Šalu na stranu, u utakmici od koje su sve nadalje match-lopte, za 23 min se sigurno nije cili potrošija. Ne kažem sad kad je odigra 20 min, da šta nije igra 40 nego da je falila njegova energija na parketu. Ne i 20 ispucanih šuteva

Gordon – kad pogledaš Flashu brojke, reka bi „Aj ća“, ali rekao bi da mu dojam smanjuju ostali suigrači koji su podbacili. Jedna od boljih partija a i nosi kući nagradu za Play of the Day za zakucavanje u kontri


Na kraju spominjem i osuđujem dva lika iza Cibonine klupe koji su iskazali nevjerojatnu količinu nekulture mjerljivu u kilovatima jer su tijekom cijele utakmice izgovorili uvreda i psovki na račun Prkačina koliko nema riči u „Ratu i miru“, a na kraju zapjevali i „Velimire izdajico“ šta je sramota. Nije da mi je sad Prkačin nešto ka drag, ali prika moj, daj navijaj za svoje, pivaj, skači, obuci se u Žuto, donesi bubanj, šta ja znan, al pusti drugoga. Moš mu i zviždat, tu i tamo spomenit užu familiju, al brate nemoš ga vriđat svih 40 minuta i to rječnikom koji je dno dna.
Šta se tiče Perasa, da ga netko pita šta misli o tome, samozatajan kakav je, mislin da bi reka nešto u stilu „Jeste rekli da su bila 2 tipa? OK, eto vam odgovora.“ I to je Peras.

Spremam jedan ozbiljniji tekst koji bi moga ugledat svjetlo dana tamo negdje tijekom idućeg tjedna. Nadam se da bi to isto svjetlo mogli ugledat i Žuti.