<$Ime Bloga$>

Nedavno sam primila oval e-mail.Kad sam ga pročitala, htjela sam ga odmah baciti, ali sam ga svejedno ostavila. Pa, kad je već tu, pokazat ću ga i vama, možda još netko ne zna..
Ja osobno, ne znam koliko u njemu ima istine, ali nemam svoju kravu, pa nemam ni drugog izbora. Isto tako sam vidjela da naši seljaci bacaju umjetna gnojiva čak i na pašnjake da trava bolje raste!
Pa šta onda jedemo i pijemo? Možda je bolje da i ne znamo, mirnije ćemo živjeti!


SVIMA ONIMA KOJI OVO JOŠ NE ZNAJU !!!!!!!!!!!!!!
Dakle, kolegica prevoditeljica bila u Bruxellesu s predstavnicima Vindije,
Sirele i Lure. Isli su tamo kako bi vidjeli na koji se način moraju u
proizvodnji mliječnih proizvoda prilagoditi standardima EU-a.

Uglavnom, ona je slusala kako se rade ti sirevi i mlijeka i meso kod nas
(sve je legalno, na zalost) - muka joj je bila par dana....

Idemo po redu:

S i r e v i nemaju grama mlijeka u sebi, potpuno su umjetna tvorevina. Kad
bi bili prava, onda bi koštalo deset puta skuplje, a mlijeko, da je mlijeko,
bi kostalo 20 kn.

Naime, mlijeka krave skoro da vidjele nisu. S tim da ih pumpaju steroidima i
antibioticima, izbjeljivačima, umjetnim vitaminima,...

Za djecu su ti proizvodi VRLO opasni. Isto i vočni jogurti koji imaju toliko
šećera da djeci definitivno povećavaju agresivnost. Drugim riječima,
marketinški trikovi s mlijekom i kalcijem (ima puno boljih izvora kalcija od
mlijeka - to je čisti mljekarski lobi) su nas naveli na to bespotrebno i
ŠTETNO ispijanje mlijeka. Ono odrasloj osobi UOPĆE ne treba, pogotovo
ženama.

Sve važi i za kisele mliječne proizvode, posebno LGG koji su zaista
bakterije koje se dobivaju uzgojem kulture bakterija od mrtvaca - kako
ljudi, tako i krava (dobro ste pročitali, m r t v a c a).

Mlijeko koje se koristi za proizvodnju tih stvari se uvozi, nije naše.

S o j i n o mlijeko kao zamjena je bolje, ali budući da se ne može (ili
može, ali teško) provjeriti jel ta soja GMO ili nije, bolje i to
izbjegavati.

Glede s a l a m a , p a š t e t a - NEMAJU mesa u sebi. Zato i jest ČAJNA
kobasa, recimo. Da bi bila mesna, mora imati barem 20% mesa, a i to je
rijetkost.
Sve se opet napucava steroidima.

Krave koje se uzgajaju za telad koja će se klati daju bolje mlijeko, al ne
prodaje se nama to mlijeko, nego ono lošije (dakle, telići dobivaju bolje).
Dok, recimo, za Japan se uzgajaju krave na poseban način: posebni travnjaci,
sve organski uzgojeno, krave imaju masažere, idu na pašu, prije klanja ih se
uspava jer inače, ako se životinja zakolje, ona je u stresu, i taj adrenalin
se prenosi na meso koje ljudi jedu...

M e g g l e bi trebalo izbjegavati jer dolazi iz Poljske, pa nije sigurno
jel ozračeno ili nije.

i tako dalje, i tako dalje..

Jasminka Franc

Osmjeh je najljepše što možeš nekome pokloniti, a ne moraš ga kupiti, čekati u redu ni platiti!
Darujte ga kad god možete!
Get free graphics at BlingyBlob.com!

Ima li veće sreće nego gledati ih kako rastu, usvajaju ovozemaljska znanja, dičiti se njihovim uspjesima i vjerovati u njihovu sretnu budućnost?
Vjerujte mi, to je koliko god bilo teško odgajati ih i usmjeravati, nešto najljepše u životu.
Nikada se nisam toliko radovala svojim uspjesima kao njihovim!
Dok si mlad i misliš samo o sebi, život ti u jednom trenutku skroz okrene glavu na noge i trčiš tako kako nikad nisi mislio da znaš, možeš i imaš toliko snage

Vjerovali ili ne, večeras dok sam se tuširala molila sam Boga da pomogne mome malome da se probudi kad mu treba piškit (jer ponekad mu se još dogodi ono neugodno...). Odmah u slijedećem trenu sam pomislila kako sam to mogla malo i odgodit, jer baš ne volim da me gleda golu u kadi. Nisam još stigla niti završiti misao a vrata kupatila se otvore, uđe mali, popiški se i ode spavat.
HVALA TI BOŽE!
I bezbroj takvih skoro svakodnevnih primjera...

Dakle evo vam priča o tome kako je nastala pjesma Mačak Đibo i kako je Lea počela pjevati na dječjem festivalu.
Kad sam sa djecom bila u rodnoj kući u kojoj već neko vrijeme više ne živi nitko, TO SE DOGODILO. Pošla sam sa Dujom do grada a Lea je ostala kod susjede ANKICE koja ima carstvo životinja. Njih dvije išle su do treće susjede i ponijele zečicu kako bi se parila s tamošnjim zecom.
Šta se sve tamo događalo nemam pojma, ali kad smo se Duje i ja vratili kući, Lea nas je dočekala s malim mačićem u kutiji. Odmah sam joj rekla kako je presladak, ali da ga ne možemo ponijeti kući jer ne želim još jednu obavezu u stanu, i da ga može zadržati samo dok smo ovdje gdje imamo svoj vrt.
Tu mi je bila i starija sestra koja je prije par godina u tom našem vrtu izgubila svoj vjenčani prsten. Taj isti prsten tražila bi svaki puta kad bi došla, a trajno su ga tražile i moja pok. majka
i pok. tetka koje su tada još živjele tamo. No uzalud, kao da je u zemlju propao.
Međutim, mali je mačić pošao izvršiti nuždu, a mojoj 7-godišnjoj kćeri je to bilo strašno interesantno, pa je to motrila iz velike blizine.I da puno ne duljim, mačić je, dok je kopao rupu, pronašao dugo traženi prsten, na što je moja sestra skoro pukla od sreće. Odmah joj je rekla da pita svoju drugu baku (koja živi na Braču i ima svoj vrt) može li donijeti svoga mačića kojega smo odmah prozvali Zlatan jer je pronašao zlato. Ona je to učinila, i baka je pristala.
Kasnije smo Zlatana prozvali Đibo (jer volimo slušat Đibonija), a i nekako je zgodnije.
Međutim, kad smo s mačićem krenuli put bake, šokirali smo se kad nam je rekla da se ona šalila i da ga iskrcamo negdje putem.Tako je Đibo došao u stan, oko 400 km južnije.
Kad nas je posjetila jedna naša prija (MIRELLA), oduševila se mačićem i pričom koju smo joj ispričali. Odmah je rekla da će napisati pjesmu i da je Lea pjeva na festivalu. Tako je i bilo!
Dakle, koliko se stvari, ljudi i događaja moralo poklopiti da se nešto pokrene! Je li to božja volja ili tek jedna u nizu slučajnosti?
Nekako sam sklonija vjerovanju da nije tek puka slučajnost i da se iza toga krije nešto puuuno veće…

Mojoj dragoj seki Volgi želimo SRETAN ROĐENDAN!


Get free graphics at BlingyBlob.com!

želim vam danas svima puno prave ljubavi

u jednome gradu odavde daleko
maleni je maćić pronašao nešto
šapicom je svojom čeprkao po zemlji
iskopao je ljudi to što niko ne bi

***
bakin prsten zlatni izgubljen odavno
naš je mačić mali pronašao slavno
ponosan i sretan frktao je mazno
prozvali ga zlatan osjećao se važno

***
odveli ga kući daleko od zime
a u splitu problem zlatanovo ime:
ovdje vam se zlatan drugačije kaže
mačak sad je đibo bolje nam se slaže

***
đibo ne zna pjevat ni pisati rime
al je čudo sladak ponosim se njime
kada nađe ženu mačku svojih snova
više neće biti za igračkama lova

***
s nama sad je kući daleko od zime
al još uvijek problem zlatanovo ime:
ovdje vam se zlatan drugačije kaže
mačak sad je đibo bolje nam se slaže

(by MIRELLA )

Ovo je legendarni mačak. Lik i djelo mačjeg života. Rođeni slavonac sa pretpostavkom perzijskih korijena. MAČAK ĐIBO

Još dok sam bila duplo mlađa nego sada, shvatila sam da postoji NEKA VIŠA SILA, koja je puno veća od nas, koju ne vidimo, ne možemo opipati, samo možemo osjetiti njezino blagotvorno djelovanje (samo ako to dozvolimo). Tada o TOJ SILI nisam razmišljala, nisam je nazivala nikakvim imenima, ali sam je poštivala. Upočetku, kad bi nešto radila (šila), događalo bi se često puta da mi pukne konac ili igla, da zazvoni telefon ili da me netko zazove, da nestane struje ili tome slično. Nakon takvih prekida, kad sam se vratila svome poslu i nastavila gdje sam stala, uvidjela bih (ne baš uvijek) da sam bila na pogrešnom putu, i da je baš dobro što me je NEŠTO prekinilo u tom poslu. Kao što sam rekla, i nisam svaki put odmah vidjela da sam pogriješila, nego bih nastavila tim načinom rada još neko vrijeme, dok nisam došla do pogreške. Aha, tu smo! Pa kako to nisam vidjela? I tako bezbroj puta kroz moje godine napredovanja, učenja, zalaganja i rada.
Nakon nekoliko godina, polako sam počela prihvačati da se ta SILA možda zove BOG (ne znam više točno otkud i kada mi je ta misao došla, ali morate znati da kao dijete nisam išla u crkvu, niti je to činio bilo tko iz moje bliže obitelji). Moja pokojna majka bila je vjernica i odgojena je u kršćanskoj obitelji, i vjerovala je u Boga, sve dok nije počeo rat, i dok joj neprijatelji nisu zapalili u kući sestru i dvoje male djece. Bio je to za nju preveliki šok, za koji bi vjerovatno i pronašla način i snagu kako će ga prebroditi, da nije uletila politika koja je rekla: NEMA BOGA I CRKVE!
U svakom slučaju, lagano sam, malo po malo tu SILU počela nazivati BOGOM i prihvačati poruke koje su mi dolazile (barem one koje bih shvatila odmah, jer neke sam shvatila tek poslije!). Tu i tamo život bi me odveo u crkvu. Bilo mi je sve to nekako smiješno, strano i isprazno. Imala sam osjećaj da ja tu ne pripadam i jedva bi čekala da završi misa da izađem van. Sve do JEDNOM...
A to jednom je bilo kad mi je kćer počela radi prve pričesti redovito ići na nedjeljne mise. Pošto joj škola pripada župi Sv. Roka i većina iz razreda je krenua tu na župni vjeronauk, krenula je i ona (skupa sa mnom). Župnik u toj crkvi je don Ivan Grubišić. Nedjelja za nedjeljom, i ja sam počela shvaćati kako taj čovjek u svojim propovjedima svaki puta sve više potvrđuje sve moje misli. Počelo mi se sviđati slušati ga te sam nastavila i nakon kćerine prve pričesti. Po prvi puta sam se nakon mise i njegove propovjedi počela osjećati ispunjeno, zadovoljno. Puno mojih misli i razmišljanja je potvrdio kroz svoja izlaganja i tribinama utorkom. I napokon se odlučih upisati na svoje krštenje, pričest i krizmu.
I nije mi žao..........
Pozdravljam vas sve

Get free graphics at BlingyBlob.com!



Danas sam po tko zna koji put shvatila da neke stvari osjećam jače od drugih. Prije par dana par puta mi je na pamet pala jedna moja bivša susjeda iz Daruvara, i to ne bilo kako, nego misao o njezinoj smrti. Juče me zove druga bivša susjeda iz iste ulice i grada (ja sad živim u Splitu) i kaže mi da je dotična pokopana u petak, tj. na onaj dan ili dan prije kad sam mislila o njezinoj smrti.
Koja je to kemija u mozgu (kako to neki znanstvenici nazivaju) koja dovodi u mozak takve misli?
Ma da mi se to samo jednom dogodilo, ne bih o tome toliko ni vodila računa.
Moram ispričati šta mi se sve događalo prije par godina!
Kao što sam rekla, doselila sam se iz Daruvara, gdje su mi ostali živjeti roditelji. Ovdje sam se udala, i nedugo zatim umro mi je otac. Bilo mi je strašno teško kao i svakom drugom tko izgubi oca, ali ostala mi je stara majka na koju sam preusmjerila svu svoju ljubav. Posječivala sam je kad god sam mogla ili imala priliku. Tog zadnjeg ljeta bila sam kod nje s djecom i vidjela koliko je , zapravo, propala. Vratila sam se u Split i jedne večeri kad su svi legli, sjela sam na balkon i mislila na moju staru majku. Bilo joj je strašno teško onako samoj u kući (nitko od braće i sestara nije živio s njom - brat živi u Daruvaru ali na drugoj adresi, a mi drugi u drugim gradovima). Nije bila ni napuštena, ni zapuštena, jer bi je brat posjećivao, kupovao spizu i vozio je kuda treba, a mi iz drugih gradova došli bi kad bi tko mogao. Ali, bila je SAMA. Te večeri na balkonu gorko sam plakala radi nje i molila Boga da me POŠALJE K NJOJ KAD JOJ DOĐE VRIJEME SMRTI, da bar ne umre sama.
Isplaka sam se, i bilo mi je malo lakše. Život ide dalje- 2 male djece, posao, kuća, obaveze...
Nakon ljeta (10. mjesec) mami je pozlilo a sasvim slučajno taj vikend su se kod nje našla moja braća.
Bolovala je od srca pa su je odvezli u bolnicu ali i vratili natrag. Nakon vikenda zvali su me na telefon i rekli da su bili tamo i šta se dogodilo.
Taj tjedan neću nikad zaboravit, jer mi se dogodio niz POJAVA ili STVARI (uopće ne znam kako da ih nazovem) koje uopće ne mogu objasniti.
Prvo sam jedne večeri kad sam legla u krevet "vidjela" TATINOG DUHA. To se dogodilo kad sam legla, ali sasvim sigurno nije bio san. Vidjeh ga zatvorenih očiju.Došao mi je u sobu kraj kreveta.Bila je samo njegova bista u veličini možda malo većoj nego što je bio dok je bio živ, sivkasta kao o duhanskog dima. Stajao je tako negdje na šivačoj mašini kraj moga kreveta i očima mi govorio da je DOŠAO PO NJU! Ja sam mu isto tako očima odgovorila neka nam je još ne uzima i neka ide ća!
I on je otišao. Slijedećih dana mi mama doslovce nije izlazila iz glave. Sve što sam radila, radila bih s njom u mislima. Htjela sam joj napisati pismo zahvale, pa mi se to drugi dan učinilo glupim (pa neće ona umrijet!). Kad bi zazvonio telefon, mislila sam da je ona! Kad bi tko ušao u radionu, mislila sam da mi muž dolazi po mene, jer je umrla! Čula sam njezin glas kao da ga čujem uživo kako doziva moje ime! U snu sam vidjela njezinu sahranu. Svugdje sam je vidjela, a suze su mi stalno bile u očima. A onda sam donijela odluku da ću slijedeći vikend otići k njoj, i da ću to raditi 1x mjesečno i to isto dogovoriti s braćom da to činimo naizmjenično, kako bi svaki vikend netko bio s njom.
S olakšanjem sam legla te večeri, nakon što sam se s njom čula na telefon.
Ujutro sam otišla na tržnicu i osjećala sam se tako lagano radi donesene odluke. No kad sam se vratila muž mi je saopćio najgoru vijest koju sam ikad primila: NEMA JE VIŠE!
GOTOVO! Sve se srušilo! Proplakala sam cijeli prošli tjedan, a sad mi je netko odjedamput iščupao srce. Ubilo me! Imala sam ogromnu rupu na mjestu gdje mi je nekad kucalo srce. Takav sam osjećaj imala.
Tek poslije njene sahrane, kad sam se vratila u svoj život, stvari su počele lagano zauzimat svoje mjesto. Tek poslije sam shvatila, nakon što sam o tome svemu razmišljala tko zna koliko puta, da me je Bog zvao cijeli tjedan prije njezine smrti da odem k njoj (kao što sam ga molila da me zove), a ja jednostavno to nisam mogla shvatiti kao ni prihvatiti njezinu smrt.
Tada sam shvatila da je tatina duša stvarno došla po nju, tj. da postoji ŽIVOT POSLIJE SMRTI, i da duša živi vječno.
Ima li netko sličnih iskustava? Bojim se više iti razgovarati i obratiti se kome, jer i ljudi koji su mi najbliži me tako blijedo gledaju kad im ispričam svoje doživljaje!
Moram priznati da sam i ja prije svih ovih događaja bila malo skeptična prema ovakvim pričama i tražila bih neko opipljivo objašnjenje!