wow... Evo, našla sam vremena za blog.. I šta sad? Nemam pojma šta pisati... Zapravo, uopće nisam opuštena kad idem ovdje pisati, uvijek mi se negdje podsvjesno mota onaj broj poznatih ljudi koji čitaju... A nije ni da imam nekih tema zanimljivih... Jer, da pišem o nekim događajima, nema ih, ja ne živim, ja samo životarim, točnije preživljavam od loših do gorih dana, s tim da se potkrade dovoljan broj lijepih i dobrih, da napravi nekakvu ravnotežu...
Zapravo cijelo vrijeme čekam da se nešto desi... heh, ko onaj Avaks u filmu Kad porastem biću Kengur: "Hoće nekad nešto da se desi?!" .... Isto kao i on, ni ja ne poduzimam ništa po tom planu... Zapravo ne znam šta točno treba da se desi?... Utorak... Utorak četrnaesti... Ne, nije to Valentinovo, ako je netko na to pomislio...
Ne, to je samo Jedan Od ONIH Dana... Biti ili ne biti-dana... I jednako onoliko koliko me je strah, toliko jedva čekam da prođe... "sručiće se? ma nek se sruči..." Nek se desi BILO šta samo da prođe faza iščekivanja.
I vidite... Kako god okreneš... Ja se vrtim oko iste teme. Zbilja imam beskrajno jadan život. I što je najgore, uopće ne vidim kraj takvoj situaciji... ...o bože, ti valjda znaš šta radiš...ti imaš bolji pregled, legendo... izgleda gusto, i te kako...

Počet ću pričati o vremenu, to je jednostavnije... Oh kako divan i sunčan dan... (ne pomaže) :)

Na jednom, meni dragom blogu, je došlo do nereda, kakvih, ne ulazim u to... (mora da mi je život zato dosadan, trebala bi se početi petljati svugdje gdje mi nije mjesto)... I onda ja zaključim, da su blogovi, zapravo, poprilično opterećnje...
I sve nešto čekam da ja dignem ruke od svog. Kao što to radim sa popriličnim brojem stvari u životu...
Nekad se divim sama sebi kako lako odustajem. Sreća, pa još nisam počela odustajati od sebe :)
I neću. Valjda. Ok, ajd i za još par ljudi se nadam da neće odustati od mene, iako ponekad znam biti vrlo....
Naporna? Dosadna? Ma, nista pozitivno uglavnom :)

Raspisala sam se i to mi se ne svidja...
Ajd, pa-pa svima do sljedeceg puta :)