Bili na pecanju, pa roštiljali, isplanirali more i vjenčanje za kraj
Možda ljeto i neće proći a da ja ne vidim more!!!
Prošli vikend, skupila se ekipica od svega 6 ljudi i odlučila rano ujutro (u pola 5!!!) otići na pecanje.
Dragi i ja smo se jedva nekako izvukli iz kreveta i sumanuto počeli tražiti pecaroški alat po šupama u dvorištu.
Kad vidi čuda, pecaroškog alata nigdje...
Najbolji prijatelj budućeg mi svekra tzv. Pajto, otišao na noćno pecanje i ponio sav alat.
Dragi skoro dobio slom živaca.
Našli smo neki štap i tako krenuli se naći s ekipom.
Stigli smo na odredište, Kopačevo, neki kanal (nisam ni znala da to tamo postoji), raširili dekice i ja se prva izvalila i odlučila nastaviti sa spavanjem...
Nisam ni oči zaklopila a kad ono nešto kraj mene, malo, ružno, zeleno, odvratno, moja noćna mora - žaba!
Vrisnila sam tako da sam skoro pola sela probudila!
Dragi se naljutio jer kaže da im samo plašim ribe!
Pošto nije više bilo nikakve šanse da legnem na deku gdje je to odvratno stvorenje bilo, odlučila sam uzeti štap i naučiti pecati...
Mogu vam reći da nije nimalo lagan sport, skoro mi ruka otpala.
Za 5 sati sam uhvatila čak 2 ribe, ali vrijedne.
Jedna je bila šaran,a druga crvenperka.
Ulov nisam stigla uslikati jer je moje izvlačenje ribe na površinu glasilo ovako:
"Ljubaviiiiiiii, neštoooo meee ugriiiizloooooooo...." - urlam ja na sav glas
"Ma gdje te ugrizlo?!?" - pita Dragi zabrinuto
"Ljubaviiiiii neeeeeda mi udiiiicuuuuu...." - urlam ja i dalje ushićeno
"Samo motaj i izvlači van na površinu" - mirno će on meni
"Ljuuubaviiii, riiiibaaaaaa, uzmi ju, drži ju, brzo, brzo, ajd ti, ne mogu ja...." - urlam još uvijek
"Ne mogu sada pecam, samo ju izvuci van ja ću je skinuti!"- on i dalje mirno
"Brzoooo, brzoooo, koprca se, ljuuuubavvvvvvvvvviiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii..." - još uvijek urlam
Zatim Dragi dolazi i pokazuje mi moju diku- šarančić težak 20 dag 
Sve je to nakon 5 sati napornog pecanja završilo na roštilju.
Roštilj smo organizirali u našoj budućoj kućici.
Muški dio ekipe smo potjerali u krađu kukuruza koji su također završili na roštilju.
Jel moran pričati kako smo na kraju završili?
Jedva smo se dovukli do kuće i kad smo zaspali spavali smo od 18h do 9h ujutro.
Dragi još idući tjedan radi pa je na zasluženom kolektivnom odmoru.
Sviđa mi se što njegova firma tako radi godišnje jer nema kao kod nas svađanja tko će kada i kada se mora vratiti. Ovako točno znaš kada svake godine ideš i možeš se organizirati.
E da se sada vratim na prvu rečenicu mog posta.
Budući kum i njegova žena idu kod njihove rodbine u Vodice (mjesto gdje smo prije 2 godine nas četvoro išli na godišnji i gdje su trenutno Penellope i Hattori) i mole nas da opet idemo s njima pa makar i na vikend.
Ja još do 18.10 ne mogu dobiti godišnji pa nas to koči u ljetnim uživancijama, ali mislim da ćemo otići, pa makar i na vikend da "bulju" umočim u more 
Nakon 2 tjedna razgledanje, vijećanja i računanja, izglasana je sala za svatove.
Zapravo nije to sala nego je restoran motela/hotela.
Puno ljudi nam je reklo da smo odlično odabrali i da tko god je bio tamo se nije pokajao,a sretna sam i zbog toga što je mojoj mami ta sala isto među najboljima u gradu (ćak i nije u samom gradu, nego je u predgrađu). U ponedjeljak ili utorak idemo dati avan od 3000kn i to bi bilo to za početak planiranja našeg zajedničkog života.
Mogu vam reći da sam ja presretna iako mi i dalje ispiru mozak s time kako sam premlada i kako papir ništa u životu ne znači, ali proći će i to pa će svi valjda biti sretni i zadovoljni.
Ima još jedna stvar, u ponedjeljak dolaze neke glavešine iz Zagreba i donose ugovor o dobivanju materijala za izgradnju kuće.
Koliko smo Dragi i ja računali trebali bi dobiti materijala u iznosu 30 000 kn, ali nećemo se pretjerano veseliti dok točno ne vidimo što nam se piše.
Eto toliko o novostima u mom životu,
budite mi dobri, kupajte se, uživajte i volite se!
Dok sampisala post pojela sam, ne znam ni sama kako, pola lubenice od 10kg...
Mislite da ću mirno spavati noćas????
Pokrećem se,ali polako...
Ovih dana Dragi i ja smo u potrazi za salom za svatove.
I dalje ostaje datum 16.06, sale još nisu popunjene,ali kažu da sada svi traže za 4. i 5. mj. iduće godine.
Obišli smo sve što nam se svidjelo i sutra još idemo u salu koja je nama na prvom mjestu pa ćemo vidjeti. Planiramo imati od 100 do 120 ljudi, manje jednostavno nismo mogli izbrojati iako se ja sve više bojim da će taj broj još narasti. Cijene su dosta skupe, kreću se od 180-200kn po osobi, uvjeti i jelovnik su skoro svugdje isti tako da mislim da će na kraju odlučiti izgled sale ili takva neka glupost.
Dragi i ja smo si zacrtali neke sitnice koje želimo i zahtjevamo, pa ako može može,a ako ne idemo dalje u potragu. Ako ima ko kakve štele u kojoj sali molim da mi se javi, kažu da jedino tako možeš dobro proći!
I naravno savjete primam i cijenim...Svaka pomoć je dobro došla!
Mali je problem jedino što mislim da mi mama još nije sve prihvatila kako spada i to me nekada toliko izjeda i izbedira da planem u trenutku!
U subotu Dragi i ja sjedimo i pijemo kavu. U to dođe mama do nas, sjedne s nama i počne kako će ona već sada u jesen naručiti rakiju od nekog čovjeka, kako ćemo više klati ove godine, da zna ženu za kolače, kako ćemo ja i ona podići kasu u firmi pa ćemo sve srediti kako želimo itd... Nas dvoje ostali paf! i fino se sve dogovorili, rekli smo joj što želimo i kako želimo, složila se ona i stvarno je bilo sve super.
Drugi dan sjedim ja u dnevnoj i počne ona meni kako bi bilo najbolje da mi ne pravimo svatove, kako mi to mislimo platiti, da ona nema novaca, a nemamo ni mi i bla bla...
Ja sam joj rekla da ću ja podići kasu i da ona neće morati financirati naše svatove, naravno da je samo složila neku facu i zašutjela...
I to tako ide iz dana u dan, čisto joj se bojim više nešto i reći za svatove pa sada bolje šutim.
Danas je opet dobre volje i sve je super, opet priča o planovima i tak...Ja šutim i klimam glavom...
Napada je neka fobija kako se mi ne zabavljamo dovoljno, kako si uskraćujemo samo da završimo kuću i vjenčamo se, kako mi žurimo itd.
Po ne znam koji put sam joj fino objasnila kako smo Dragi i ja već 4.godine u vezi i da je to jedan normalan korak, imamo kuću, imamo auto, imamo oboje posao i to je ono što želimo.
Ali ne, ponekad je spika kako bi bilo u redu da se sestra prvo uda, pa onda od čega ćemo mi živjeti kad njemu više od pola plaće ide na kredit, itd. ma šta da Vam pričam, ponekad me toliko uhvati bedara zbog nje, ali šta ću, shvaćam da joj je teško jer je sestra otišla od kuće a sada ću i ja...
Najviše zaboli kad osjetiš u nekom trenutku da nemaš potporu od nekoga tko ti je jako važan.
Sve u svemu, nama je lijepo, provodimo se, uživamo jedno u drugom koliko god možemo!
Pozdrav
Šok za šokom,ali na kraju happy end
Petak.
Neki bi rekli dan za metak,meni nije bio.
Prvo cijelu noć nisam spavala jer me ubila nervoza oko onih prijevoda.
Kad sam se ujutro odvažila otići na faks nije bilo apsolutno ni jednog profesora u kabinetu, nego samo asistenti.
S jedim asistentom razgovor je tekao ovako:
"Dobar dan, trebala bi profesora Tucka?!" - Kirshna će milo
"Jeste bili u njegovom kabinetu?" - pomalo strogo će jedan od asistenta
"Jesam i nema ga. Pokušavam ga već mjesec dana pronaći,pa jel mi možete reći kojjim danom i kada je na faksu?" - još milije ću ja
"Mi ga već pola godine pokušavamo pronaći, ali njega uopće nema. Nećete vjerovati, mi smo mu asistenti, ali on uopće ne komunicira s nama!" - ovaj put će sa smješkom na licu asistent
"Pokušajte svaki dan od pola 9 do 9, vjerujem da bi onda trebao biti na faksu. Ali nemojte ni pokušavati u kabinetu jer on tamo nije nikada, hvatajte ga po hodnicima" - kroz smijeh će mladi asistent
"Super, ponjet ću si vreću za spavanje pa kampirati!" - rekoh sebi u bradu
"Može kolegice, ponesite i roštilj pa ćemo roštiljati zajedno!" - kaže baš meni mladi asistent
(minuta šutnje, ostadoh zatečena)
"Hvala i doviđenja!" - nabrzaka sam brzoborila i krenila prema vratima
"Kolegice ako ga ne uspijete idući tjedan uhvatiti, dođite kod mene pa mi ostavite indeks i ja ću ga pokušati uhvatiti." - ovaj put milo će on
"Može hvala, bok"- i ode ja
Kucam kod drugog profesora, trećeg, četvrtog...Nigdje nikoga...
Nesretna jer nisam ništa riješila odlazim na kavu na legom koji ima isti problem kao i ja.
Petak popodne.
Poslije kave s legom glavinjom po gradu, jer ipak je plaća bila taj dan.
Odlazim do bankomata i razočara me stanje od 3.45 kn
Nemam ni za kiflu.
Odlazim raditi. Sve okej dok mi šefica nije rekla zatvori šalter i prebroj kasu (jedna od redovnih kontrola).
Mislim si ništa strašno dok mi nije rekla da imam manjak 150kn!?!
Moooolim?!?
Nemoguće, stvarno pazim jer nije mala stvar raditi s velikom količinom novca.
Prebrojali smo sve tri puta i stvarno sam imala manjak od 150kn, a s tim se vuče i prijava i izjava i još 100 dokumenata - kao na sudu, kriva sam i gotovo.
Rasplakala sam se kao kišna godina.
Ne zbog novaca, ono što sam zgriješila znam da moram i podmiriti, nego mi je jednostavno bilo krivo jer stvarno se trudim paziti i sve napraviti okej, ali radilo se o padu koncentracije.
Uvjerili su me na kraju da me ne prihvačaju na listu manjka dok mi manjak ne bude 1000kn i više (što se naravno događa često)...
Subota.
Ujutro sam radila sva natečena od jučerašnje proplakane večeri.
Sve je bilo u redu na kraju dana, imala sam +4,05kn...
Dragi me poslije posla vodio u Mađu u shopping. Išli smo u relativno novo otvoren shopping centar Arkad. Preporučam svakako svima da odu jer je tamo fenomenalno. Kupila sam si 2 maje i Dragi 2 košulje. Dragi je jeo neko azijsko jelo s bambusom, a ja seljančura jela pizzu, baš mi se pizza jela.
Bilo nam je predivno i zakleli smo se da ćemo tako otići sigurno jednom mjesečno.
I opet su blogeri pokazali da su spremni pomoći...
Kada sam napisala prošli post, nisam se ni najmanje nadala da će mi se netko javiti, ali već nakon pola sata moj vapaj za pomoć su čuli blogeri...
Neizmjerno hvala Leelaa, Scratu,Bubi i njenom dečku Manny-u, Tedici, lu-lu, Gugi i negovoj dobroj prijateljici Fluffy i svima ostalima koji su se barem i ponudili pomoći...Znam da ste imali dobru volju!
Posebne pohvale zaslužuju i Penellope i Gospon Samuraj na prevedin 27 stranica njemačke literature!
Iako je danas trebalo biti sve riješeno, engleski prijevod nisam stigla dovršiti, a njemački sam nosila na faks da ga predam...
I pogodite šta?!? Apsolutno ni jednog profesora nije bilo na faksu iako su nam rekli da dođemo.
I šta sada nemam pojma?
Ići ću opet na faks u ponedjeljak ili utorak da predam ono što sam trebala danas...
U neku ruku mi je dobro došlo jer ću uspjeti srediti taj prijevod iz engleskog.
Ne znam kojim riječima bih Vam se svima zahvalila, ako ikada išta u životu budete trebali nadam se da znate na koju ćete se adresu obratiti.
Ako netko svoj rad i trud želi naplatiti neka mi se slobodno javi, zaista ste zaslužili!
VEEELIKOOO HVAAAAAAAAALAAAAAAA!
Molim hitnu pomoć!!!
Molim blogera ili blogericu koji toliko dobro znaju engleski da mi u 2 dana mogu prevesti 6 stranica teksta (sa puno slika) da mi se pothitno jave putem komentara i maila...
Ako se nekome da barem stranica neka mi se isto javi...haha
Plaćam po dogovoru, vodim na kavu/pizzu/kino...što god vam mašta poželi!
Hvala!
mail: kirshnaos@gmail.com
Ovo je potez očajnika!
Živjeli "lešinari"!
Bliži se 15. u mjesecu što znači i moja 3. plaća u novoj firmi.
Reklo bi se da ja samo radim u toj firmi dok moju plaću primaju i troše drugi, ali stat ću im ja na rep, kad tad...
Prošli mjesec situacija je bila ovakva:
"Mila znaš da nam je 08.06 istekla registracija?"-kaže Dragi
"Znam"-rekoh mu tiho jer sam znala što dalje slijedi
"Na plaći ćeš mi dati 2000kn, ja sam na svojoj dobio 500kn, valjda će nam biti dosta pošto moramo sve mijenjati zbog adrese i mjesta stanovanja"-kaže on (prijavili smo se na adresu budućeg nam doma)
"Aha!"-tužno ću ja
Dva sata kasnije dolazim kući.
"Kirshna, ja imam 2500kn režija ovaj mjesec, morat ćeš mi "malo" pomoći ovaj mjesec jer nemam od čega platiti. Znaš i sama da sam se istošila kad smo natkrivali terasu" -kaže moja draga mamachi
"Mamachi mogu donirati 500kn, ne mogu više jer Dragi i ja moramo registrirati auto."-rekoh joj tužnim glasom
"Dobro, platit ćeš sutra ovo, ovo, ovo, ovo i ovo...Evo može i ovo...Ne, ne... Bolje ovo...To ti je nekih 900kn i ti si mirna ovaj mjesec, jel može?"-kaže mamachi milim glasom
"Ali mamachi, pa ostat će mi na kraju 400kn od plaće jer imam još i nekih svojih troškova?!?"-govorim joj ja na rubu plača
"Kirshna, nemam od čega platiti pa moraš ti!"-kaže ona skoro pa strogo
"Isključit će nam plin pa se nećemo ni tuširati ni kuhati ni ništa..."-kvoca ona i dalje pokušavajući me nagovoriti da prihvatim stanje kakvo je
"A super, neću imati ni za tablete pa postoji mogućnost da ostanem trudna!"-kažem joj ja ljuto
"Dat će ti mama za tablete, bez brige!"-kaže ona
Pola sata kasnije.
"Kirshna jesi dobila plaću?"-pita baka
"Zašto pitaš?"- pitam ja nju
"Pa da mi daš koju kintu da me pas ne popiša (bakina uzrečica)"-kaže ona meni
"Pitaj mamu da ti da, nemam ni za kiflu!"-sada već isfrustrirano odgovaram
Još tjedan dana pa će opet plaća, a dočekalo me na stolu ovo:
ponedjeljak, 03.07.2006. u 18:30
Bolest ili ludilo????
Imam jedna stvar koja me iritira iz dana u dan, iz noći u noć.
Svaki put kada legnem u krevet da odmorim prvo mi neki crnjak prođe kroz glavu, pa slijedi suza ili dvije i onda sve normalno.
Stanje je ovakvo!
Jednom sam legla u krevet i zažmirila, kroz par sekundi mi se pred očima stvori slika kako mi je Dragog pregazio auto pred očima i ja plačem (suze stvarno cure), nabrzinu se trgnem jer znam da još nisam čvrsto zaspala, otvorim oči, zujim par minuta, duboko udahnem i normalno zaspim kao beba.
Da ne mislite da sanjam tako samo o Dragom, često mi kao taj "prvi san" dođe slika kako budim mamu u krevetu i ne mogu je probuditi, ona je sva plava, beživotna, ne diše, naravno opet suze na oči, brzo se probudim, malo zujim i na kraju normalno zaspim.
Raznih je još bilo crnih snova i to sve o osobama do kojih mi je stalo, da malo više vjerujem u značenje snova mislim da bi ih sve izludila riječima opreza i šta ti ja znam čega...
I tako mi se to događa iz dana u dan, nebitno jel idem odmoriti popodne ili navečer spavati...
Dali se to i Vama događa ili sam definitivno prolupala???