Dream by Katarina Kirin
03.10.2011., ponedjeljak
Ukradeno djetinjstvo
|
(istinita priča) Bila je djevojčica...Ni trinaest godina imala nije.Dolazila je iz siromašne obitelji,od roditelja koji su u svemu tražili financijsku korist.Upoznali su ljude koji su živjeli u inozemstvu,imali su svoje hotele,restorane...Ponudili su posao njezinoj starijoj sestri.Naravno,roditelji su ju pustili bez razmišljanja.Nakon nekog vremena i na nju je došao red,i nju su pozvali.Osjećala je neobjašnjiv i ogroman strah,nije željela ići ali roditelji nisu popuštali.Nakon duge vožnje autobusom,stigla je tamo.Sestra je već bila tamo i povela ju da joj pokaže gdje će se smjestiti.Otišla je u sobu izvaditi iz kofera svoje osobne stvari i pošla prema kupaonici.Tada je ugledala tog čovjeka i svoju sestru kako izmjenjuju poljupce.Prestravila se jer on je bio preko 40 godina stariji od nje.Čuli su njezin ubrzani korak.On je krenuo za njom u sobu.Jezikom koji tada još nije razumjela nešto joj je šaptao,osjećala je gađenje.Privukao ju je k sebi i pohotno ljubio.Ona se ukočila od straha,stajala je nepokretno i molila Boga da je sve to samo ružan san iz kojeg će se uskoro probuditi.Stao je,nasmiješio se i otišao. Plakala je cijelu noć,umirala je od straha.Ujutro je pitala sestru što se to događa,kamo je to došla i kako to može raditi?Odgovorila joj je da ne radi ništa loše.Nije mogla vjerovati.Tada joj je prišla njegova supruga također mnogo mlađa od njega.Rekla je da je čula što se dogodilo večer prije i zaprijetila da nikome ne smije ništa reći.A tada joj je rekla: -Imaš 13 godina,spremna si.On će te učiniti ženom.Sutra. Djevojka je stajala ukopana,pokušavajući zaustaviti suze i drhtanje koje joj je obuzelo svaki komadić tijela.Zaprijetila joj je da ne smije nikome reći jer će ju ubiti,ako ne psihički onda fizički.Nije joj to morala reći,već ju je ubila. Ta večer je došla.Sa strahom je otišla u krevet nadajući se da je sve neslana šala,da se ipak ništa neće dogoditi. Dok je brisala suze,čula je kako se otvaraju vrata.Nije ga vidjela jer je soba bila u mraku,bila je to valjda najtamnija noć ikada. Osjetla je kako joj kida odjeću sa tijela i bez mrvice kajanja liši ju njezinog djetinjstva.Fizičku bol nije osjećala,samo bol srca koja je gasila život u tom krhkom mladom biću.Nije dugo trajalo,ali njoj je to bila vječnost.Koliko je samo suza isplakala te noći.Po prvi puta je osjetila što znači istinski mrziti.Bilo je još mnogo takvih noći,noći koje su ju ubijale.Viđala je na tom mjestu mnoge djevojčice koje su isto prošle.Sve su šutjele,kao i ona boreći se sa svojim bolom. Vratila se kući.Rekla je roditeljima što joj se dogodilo ali joj nisu vjerovali.Rekli su da izmišlja kako nebi morala više ići tamo i kako će ju Bog kazniti radi laganja.Sve se lomilo u njoj.Nikoga nije imala.Otišla je od kuće.Prijavila je te ljude bez savjesti ali nažalost nikada nisu snosili kaznu.Ali tješi ju spoznaja da su barem dobili zabranu dovođenja ikoga mlađega od 18 godina u svoje leglo zla.Barem je poštedjela mnoge djevojčice te boli. Prošlo je mnogo godina,mnogo je patila i mrzila.Oporavila se zahvaljujući mučnim terapijama i ljudima koji su joj vjerovali,koji su bili uz nju. Danas ima svoj život.Upoznala je čovjeka koji joj je svojoj ljubavlju vratio vjeru u ljude,pomogao joj je da prebrodi. Sada ima svoju obitelj,i spremna ih je čuvati i svojim životom od takvih zlih ljudi.Danas je sretna,još ponekad teku suze kad ju stignu sjećanja.Oprostila je da njoj bude lakše,ali nije zaboravila.Nikada neće. A ljubav jednog čovjeka zaliječila je njene rane. Autor:Katarina Kirin  Uploaded with ImageShack.us |
