< travanj, 2021 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Rujan 2021 (18)
Kolovoz 2021 (16)
Srpanj 2021 (7)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (6)
Siječanj 2021 (14)
Prosinac 2020 (22)
Studeni 2020 (10)
Listopad 2020 (15)
Rujan 2020 (9)
Kolovoz 2020 (7)
Srpanj 2020 (17)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (12)
Travanj 2020 (16)
Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (11)
Siječanj 2020 (12)
Prosinac 2019 (12)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (16)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (10)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (14)
Svibanj 2019 (11)
Travanj 2019 (15)
Ožujak 2019 (2)
Veljača 2019 (8)
Siječanj 2019 (4)
Prosinac 2018 (4)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (6)
Kolovoz 2018 (5)
Srpanj 2018 (6)
Lipanj 2018 (11)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (10)
Ožujak 2018 (12)
Veljača 2018 (14)
Siječanj 2018 (9)
Prosinac 2017 (8)
Studeni 2017 (3)
Listopad 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
https://m.youtube.com/watch?v=mTn_v08ZJEM


"The most beautiful people we have known are those who have known defeat, known suffering,
known strle, known loss, and have found their way out of the depths. These persons have an appreciation, a sensitivity, and an understanding of life that fills them with compassion, gentleness, and a deep loving concern. Beautiful people do not just happen.”

Elisabeth Kübler-Ross

“Being with him when he died was something I will never forget. His bravery. His happiness. His acceptance. It was a colossal experience for me. Changed my life completely in a way that I had not expected. I expected to feel sad and lost. But I felt the opposite. Just, like, ‘Boy, this is it. This is all we have. Right here. So you’d better pay attention.’”

Laurie Anderson and Lou Reed


“To love. To be loved. To never forget your own insignificance. To never get used to the unspeakable violence and the vulgar disparity of life around you. To seek joy in the saddest places. To pursue beauty to its lair. To never simplify what is complicated or complicate what is simple. To respect strength, never power.
Above all, to watch. To try and understand. To never look away. And never, never, to forget… another world is not only possible, she is on her way.
On a quiet day, I can hear her breathing."

Arundhati

“I hope you will go out and let stories, that is life, happen to you, and that you will work with these stories... water them with your blood and tears and your laughter till they bloom, till you yourself burst into bloom.”

Clarissa Pinkola Estés


“May the sun bring you new energy by day, may the moon softly restore you by night, may the rain wash away your worries, may the breeze blow new strength into your being, may you walk gently through the world and know it’s beauty all the days of your life.”
Apache Blessing


“I am not the first person you loved.
You are not the first person I looked at
with a mouthful of forevers. We
have both known loss like the sharp edges
of a knife. We have both lived with lips
more scar tissue than skin. Our love came
unannounced in the middle of the night.
Our love came when we’d given up
on asking love to come. I think
that has to be part
of its miracle.
This is how we heal.
I will kiss you like forgiveness. You
will hold me like I’m hope. Our arms
will bandage and we will press promises
between us like flowers in a book.
I will write sonnets to the salt of sweat
on your skin. I will write novels to the scar
of your nose. I will write a dictionary
of all the words I have used trying
to describe the way it feels to have finally,
finally found you.

And I will not be afraid
of your scars.

I know sometimes
it’s still hard to let me see you
in all your cracked perfection,
but please know:
whether it’s the days you burn
more brilliant than the sun
or the nights you collapse into my lap
your body broken into a thousand questions,
you are the most beautiful thing I’ve ever seen.
I will love you when you are a still day.
I will love you when you are a hurricane.”

Clementine von Radics





Linkovi
vidrinsmijeh@gmail.com

SarahBernardht
30.04.2021., petak
Petak

Petak je uvijek bio čudesan dan za suze.

Svih dana ideš hrabro, stupaš, obavljaš, obavljaš, ne daš se ( bar dok ne isplaze jezik za tobom, kak je rekao de Sade )
i tjedan prođe dok veliš keks i dođe tako dan, kad s laganom i suludom nostalgijom gasiš kompjuter na poslu iako je sunce vani,
jer već unaprijed znaš da ćeš putovati doma duže, puno duže.
I ne ide ti se doma, joj kako ti se samo ne ide, jer tamo ne stanuje više nitko tko ti se veseli, tko te želi, tko te željno očekuje.
Najradije bi uskočila u prvi vlak, al se onda sjetiš da je korona, sjetiš se da ne možeš više biti onako svoja, pustolovna duha, već organizirano sklona riziku, nimalo spontana. Cijepit ću se, jebiga, kažeš si u brk, u masku, nasmiješiš se tom konformizmu.
Pa tek maštajuć o dalekim putovanjima na koja bi pošla bez prtljage, samo s tankom karticom kojom ćeš kupovati sve ono što ti na tvom putu zatreba,
čekaš svoj autobus ravno pedeset minuta, jer ljudi kreću u velike šopinge, jer sutra je prvi maj, a ti si prokleta kukavica
kojoj na dvorištu stoji parkiran prelijepi plavi megan, a ti nemaš hrabrosti, nemaš...Jer ima dana kada si ne bi dala pričuvati bicikl, sama sebi ne bi dala, toliko si zbunjena i dekoncentrirana i nekako misliš da bi s tim autićem završila tko zna u kojem gradu, selu, izgubljena...

Petak je uvijek bio čudesan dan za suze.

Otvore se svi oni, tokom tjedna dobro zabrtvljeni ventili, rasplaču te ptice, rasplaču te stabla, rasplaču te tuđa djeca, rasplaču te ljudi koji se svađaju, parovi koji se ljube, vadiš se na alergiju, a zapravo ti je pun nos odlazaka onih konačnih, tuga, tragedija, loših vijesti, stresa, ljudi koji lažu, vrdaju, izvlače se, nemaju hrabrosti, ponašaju se kao da će živjeti vječno, pun ti je nos, baby.
Dođeš doma, pališ cigaretu za cigaretom jer otkrila si neke skroz lagane, piješ hladnu kavu preostalu od jutra, pišeš, pišeš, struja svijesti, moraš izbaciti taj petak iz te svoje lude glave, ne želiš plakati, nisi više mala, nema mame da obriše oči, nos, zagrli, žica cigaru, nema.
Samo dvoje ljudi koji su ti sasvim slučajno nešto u rodu, al kraj bi mogla i umrijeti a da ne primijete, doista,
mogla bi, i ne želiš to, ne želiš biti bolna, sama, usamljena.
Jedan dolazi večeras malo poslije osam. Donosi cugu i svoju ljepljivu čežnju za tobom, nedostajanje pravo, fališ mi, piše ti poruku tek pola sata nakon što se rastanete, a tebi dođe da mu kažeš, znam kako ti je, nedostajem si i sama, nedostajem si kakva sam bila, luda, neustrrašiva, blesava od ljubavi, znam kako ti je. Ne kažeš to, kažeš glupavo hvala, jer ne možeš reć i ti meni, ne možeš, ne ide. A krasan je lik. Baš vrijedan, stabilan, skrban, brižan, pažljiv, nježan. Baš je. Zato ćeš ići s njim i ugasiti telefon..ili ne, stišati ga, da, stišati, jer zvati će On, vjerojatno, rekao je, stumbao se s motora, ranjen, očajan, nagovara da dođem, a ja neću, jer se ne želim više kompromitirati u toj vezi na koju se ne mogu osloniti, na koju ne mogu računati, ne želim.
A kada ga vidim, gorim, ruke mi otežaju, daleko je, predaleko da ga milujem, pa mi ruke izgledaju daleko praznije nego što jesu.

Petak je uvijek bio čudesan dan za suze.

Išla mi je jedna emisija na drugom programu Hrvatskog radija, moje kolumne par minuta do vijesti, moje bulažnjenje o muško- ženskim odnosima, kao, ja nešto o tome znam, tekstovi koje smo valjda slušale petkom samo mama i ja, ja sam plakala nad vlastitim tekstovima, how patetic, a mama je bila ponosna što sam na radiju.
I tu bi otpuštala sve one koji me nisu znali imati, voljeti, čuvati, osjetiti. Tu sam se opraštala, tu sam opraštala, milovala te sve moje bivše finim, zaobljenim riječima.
Danas imam toliko mnogo razloga za suze. Toliko mi je mnogo ljudi nepovratno otišlo. Neki dan, sjetila sam se jednog ljetovanja i pomislila, Bože, svi akteri su umrli, pa je li to normalno, da li je to bilo u ovom životu, tako nedavno čini se, a tako daleko i neponovljivo.
Ne gubiti vrijeme. To je pouka ako ste se pitali. Ako vremena nema, što je točno to što gubiš ?
Gubiš trenutke, plačući za onim što je bilo i neće više biti, barem ne na taj način.

Petak, današnji petak, neće biti za suze, baby.
- 19:11 - Komentari (12) - Isprintaj - #
10.04.2021., subota
Zavjet(r)ovana

ZAVJET (Vesna Parun)

Ako mi srce ne prestigne ptice,
ako mi oči budu siromasi,
ako mi ruke budu udovice
koje prisustvo ljubavi ne krasi,
I ako noću ne čeznem u snima
i ako danju ne žudim na javi
i ako venem u močvarnim dnima
i u tjesnoći duša mi boravi,
I ako ulje nalijevam u svijeću
uhodi tamno da pomognem djelo
krivom ako vjerujem umijeću
i laži svoje pozajmljujem čelo,

Neka mi jutro na prag ne stizava
neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim k’o jalova trava
neka me sunce i ne grije više.


Zavjet( r)ovana

Vesna je bila dječak, a ja..ja sam bila vidra
Krastavih koljena od stalnih ozljeda
Nemir u nogama
I hrabrost, suluda hrabrost
Ljubiš dlanovima, vjeruješ bedrima
Rasprskavaš se od ljubavi pred neku zoru
Voljena voliš i onda dođe kraj
Jer ništa vječno nije
A brinula bi o svim bivšima pomno
Jesi li živ, dragi, još te nekako volim
Jesi li jeo, je li ti toplo
Žena te i dalje ne razumije?
Ili bi im palila svijeće
Zašto se pobogu nisi bolje čuvao

Pa otkriješ da možeš pokapana proljećem
Voljeti stalno i iznova besmrtno
Jer si zavjetovana toj i takvoj Ljubavi
Koja prezire mlako
Ili kad ne boli


- 21:41 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.