Petak
petak, 30.04.2021.Petak je uvijek bio čudesan dan za suze.
Svih dana ideš hrabro, stupaš, obavljaš, obavljaš, ne daš se ( bar dok ne isplaze jezik za tobom, kak je rekao de Sade )
i tjedan prođe dok veliš keks i dođe tako dan, kad s laganom i suludom nostalgijom gasiš kompjuter na poslu iako je sunce vani,
jer već unaprijed znaš da ćeš putovati doma duže, puno duže.
I ne ide ti se doma, joj kako ti se samo ne ide, jer tamo ne stanuje više nitko tko ti se veseli, tko te želi, tko te željno očekuje.
Najradije bi uskočila u prvi vlak, al se onda sjetiš da je korona, sjetiš se da ne možeš više biti onako svoja, pustolovna duha, već organizirano sklona riziku, nimalo spontana. Cijepit ću se, jebiga, kažeš si u brk, u masku, nasmiješiš se tom konformizmu.
Pa tek maštajuć o dalekim putovanjima na koja bi pošla bez prtljage, samo s tankom karticom kojom ćeš kupovati sve ono što ti na tvom putu zatreba,
čekaš svoj autobus ravno pedeset minuta, jer ljudi kreću u velike šopinge, jer sutra je prvi maj, a ti si prokleta kukavica
kojoj na dvorištu stoji parkiran prelijepi plavi megan, a ti nemaš hrabrosti, nemaš...Jer ima dana kada si ne bi dala pričuvati bicikl, sama sebi ne bi dala, toliko si zbunjena i dekoncentrirana i nekako misliš da bi s tim autićem završila tko zna u kojem gradu, selu, izgubljena...
Petak je uvijek bio čudesan dan za suze.
Otvore se svi oni, tokom tjedna dobro zabrtvljeni ventili, rasplaču te ptice, rasplaču te stabla, rasplaču te tuđa djeca, rasplaču te ljudi koji se svađaju, parovi koji se ljube, vadiš se na alergiju, a zapravo ti je pun nos odlazaka onih konačnih, tuga, tragedija, loših vijesti, stresa, ljudi koji lažu, vrdaju, izvlače se, nemaju hrabrosti, ponašaju se kao da će živjeti vječno, pun ti je nos, baby.
Dođeš doma, pališ cigaretu za cigaretom jer otkrila si neke skroz lagane, piješ hladnu kavu preostalu od jutra, pišeš, pišeš, struja svijesti, moraš izbaciti taj petak iz te svoje lude glave, ne želiš plakati, nisi više mala, nema mame da obriše oči, nos, zagrli, žica cigaru, nema.
Samo dvoje ljudi koji su ti sasvim slučajno nešto u rodu, al kraj bi mogla i umrijeti a da ne primijete, doista,
mogla bi, i ne želiš to, ne želiš biti bolna, sama, usamljena.
Jedan dolazi večeras malo poslije osam. Donosi cugu i svoju ljepljivu čežnju za tobom, nedostajanje pravo, fališ mi, piše ti poruku tek pola sata nakon što se rastanete, a tebi dođe da mu kažeš, znam kako ti je, nedostajem si i sama, nedostajem si kakva sam bila, luda, neustrrašiva, blesava od ljubavi, znam kako ti je. Ne kažeš to, kažeš glupavo hvala, jer ne možeš reć i ti meni, ne možeš, ne ide. A krasan je lik. Baš vrijedan, stabilan, skrban, brižan, pažljiv, nježan. Baš je. Zato ćeš ići s njim i ugasiti telefon..ili ne, stišati ga, da, stišati, jer zvati će On, vjerojatno, rekao je, stumbao se s motora, ranjen, očajan, nagovara da dođem, a ja neću, jer se ne želim više kompromitirati u toj vezi na koju se ne mogu osloniti, na koju ne mogu računati, ne želim.
A kada ga vidim, gorim, ruke mi otežaju, daleko je, predaleko da ga milujem, pa mi ruke izgledaju daleko praznije nego što jesu.
Petak je uvijek bio čudesan dan za suze.
Išla mi je jedna emisija na drugom programu Hrvatskog radija, moje kolumne par minuta do vijesti, moje bulažnjenje o muško- ženskim odnosima, kao, ja nešto o tome znam, tekstovi koje smo valjda slušale petkom samo mama i ja, ja sam plakala nad vlastitim tekstovima, how patetic, a mama je bila ponosna što sam na radiju.
I tu bi otpuštala sve one koji me nisu znali imati, voljeti, čuvati, osjetiti. Tu sam se opraštala, tu sam opraštala, milovala te sve moje bivše finim, zaobljenim riječima.
Danas imam toliko mnogo razloga za suze. Toliko mi je mnogo ljudi nepovratno otišlo. Neki dan, sjetila sam se jednog ljetovanja i pomislila, Bože, svi akteri su umrli, pa je li to normalno, da li je to bilo u ovom životu, tako nedavno čini se, a tako daleko i neponovljivo.
Ne gubiti vrijeme. To je pouka ako ste se pitali. Ako vremena nema, što je točno to što gubiš ?
Gubiš trenutke, plačući za onim što je bilo i neće više biti, barem ne na taj način.
Petak, današnji petak, neće biti za suze, baby.
komentiraj (12) * ispiši * #
Zavjet(r)ovana
subota, 10.04.2021.ZAVJET (Vesna Parun)
Ako mi srce ne prestigne ptice,
ako mi oči budu siromasi,
ako mi ruke budu udovice
koje prisustvo ljubavi ne krasi,
I ako noću ne čeznem u snima
i ako danju ne žudim na javi
i ako venem u močvarnim dnima
i u tjesnoći duša mi boravi,
I ako ulje nalijevam u svijeću
uhodi tamno da pomognem djelo
krivom ako vjerujem umijeću
i laži svoje pozajmljujem čelo,
Neka mi jutro na prag ne stizava
neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim k’o jalova trava
neka me sunce i ne grije više.
Zavjet( r)ovana
Vesna je bila dječak, a ja..ja sam bila vidra
Krastavih koljena od stalnih ozljeda
Nemir u nogama
I hrabrost, suluda hrabrost
Ljubiš dlanovima, vjeruješ bedrima
Rasprskavaš se od ljubavi pred neku zoru
Voljena voliš i onda dođe kraj
Jer ništa vječno nije
A brinula bi o svim bivšima pomno
Jesi li živ, dragi, još te nekako volim
Jesi li jeo, je li ti toplo
Žena te i dalje ne razumije?
Ili bi im palila svijeće
Zašto se pobogu nisi bolje čuvao
Pa otkriješ da možeš pokapana proljećem
Voljeti stalno i iznova besmrtno
Jer si zavjetovana toj i takvoj Ljubavi
Koja prezire mlako
Ili kad ne boli
komentiraj (7) * ispiši * #
