Kad bih sve jezike ljudske govorila...

Spoznaje nas gone...

Već više od mjesec dana mislim što bih napisala…Jer više mi se gotovo ni ne da. Toliko se stvari dogodi u životu koje čovjek ne može staviti na jednu stranicu worda ili običnog papira. Svaki dan rastemo u svojim spoznajama, svaki dan se sve više upoznajemo, pogotovo u interakciji s drugim ljudima. Nevjerojatno je do kakvih zaključaka čovjek može doći promatrajući sebe. Kako se ponašaš u društvu najboljih prijatelja… Kako često i na koji način mijenjaš raspoloženja. Što te može oraspoložiti, što te može osobito rastužiti ili razljutiti.

Već duže vrijeme razmišljam o svojim postupanjima prema prijateljima. Još uvijek mislim da sam prilično veliko smeće što se tiče međuljudskih odnosa. Najlakše je, a to je ujedno i ono što najčešće radim, odbiti bolje upoznati druge zbog straha da će oni odbiti tebe kad te bolje upoznaju. Ali to je rizik koji treba prihvatiti.
U skroz zadnje vrijeme počele su se zbivati malo drukčije stvari. Odbila sam s negativnim stavom pristupati ljudima i dogodilo se čudo.

Čovjek ne bi vjerovao koliko može nekome pomoći sa samo jednim osmjehom…Smijanje nije lijek samo protiv starosti. Smijanje je lijek protiv stresa, ljutnje, razočaranja. Ljudi moji, kad vam je teško smijte se. Ali nek to ne bude smijeh na površini. Neka se smije vaša duša, a tek onda lice. Donosite sreću drugima i onda će vaša sreća sama doći.
Hodite ovim svijetom bez kritziranja drugih, bez ljubomore…bez straha. A kad se takvi osjećaji pojave kod vas, jednostavno ih ignorirajte….

Svijet je doista lijep…

Bez obzira što zajedljivci kažu