nedjelja, 30.11.2008.
Tihi ubojica
Ne, ne govorimo o Černobilu, već o našoj peći. Čim smo stigle u našu sobu 912, pokušale smo ostvariti koliko-toliko pristojan odnos sa spomenutom damom. Ali dama je ćudljiva. Prvo je pecnula Annu (iz čista mira), nakon toga je stresla mene (dok sam prala suđe, u trenutku kad sam posegnula za loncem koji se nalazio na njoj), i nakon toga je ponovno pecnula Annu (ovaj put dok je provjeravala u kojoj fazi su nam kuhani kokošji batačići za juhu). Nakon toga smo pomalo ohladile svoj odnos s dotičnom. Kao prvo: pošteno bi osušile ruke prije nego bi (se) krenule rukovati s njom. Ni na to nije pala… Čelična lady, ta naša pećica… Prošlu nedjelju navečer (16.11, malo kasnimo, znamo ), dok sam se vraćala iz centra, nazvala me Anna s obaviješću kako je u domu nestalo struje… Daljnje događaje donosi Anna.
Nedjelja popodne. Zapravo, više predvečer. Sjedim u kuhinji, pijuckam čaj, pišem neki post za blog, kad odjednom, zamračenje. Uzimam mobitel, zovem Vesnu i pitam ju što ću s laptopom jer je upaljen, a nema struje. Samo ga ugasi. Ima bateriju. Ugasila. Sjedim u potpunom mraku i dalje pijuckam čaj. Zapravo, uopće mi nije loše. Onda mi nekako zapne za krajičak oka da u suprotnom krilu imaju struje. Gamad. Zatim mi za krajičak drugog oka zapne svijetlo na hodniku. Agregat. No, ipak ustanem, dotapkam do vrata i shvatim da nema struje samo kod mene. Osigurač, pa i logično je s obzirom na to da je bila upaljena sva iluminacija, da sam se grijala na sva 4 kola peći, da je u sobi bila upaljena električna grijalica, da normalno radi frižider i da je laptop isto bio uključen u struju. Obučem se, odgegam do lifta i spustim do porte. Kažem teti da nemam struje i da mislim da je kriva stvarčica u hodniku (naravno, nemam pojma kako se na ukrajinskom kaže osigurač). Teta je draga kao što to obično bivaju tete na takvim pozicijama. Smije mi se u facu i kaže da mi ona sigurno neće ići popraviti stvarčicu (hahaha!). Nakon pet minuta prepucavanja, uspijem iskamčiti broj sobe električara. Kucam Oksani u potrazi za moralnom podrškom. Oksana navlači ogrtač i odlazimo na sedmi kat kod mlađahnog električara krumpirastog nosa i crvena lica. Sama mu objašnjavam u čemu je problem! Ni Oksana ne zna kako se kaže osigurač na ukrajinskom, no električar ipak stiže na deveti kat i podešava „stvarčicu“. Ulazi u sobu i počinje vikati na mene. Ja mu objašnjavam da shvaćam, da se kajem, da neću više. Još uvijek viče. Ja se još uvijek ispričavam. Prijeti sveopćim ostajanjem bez struje. Ja se ispričavam i zahvaljujem. Električar crvenog lica odlazi ljut. Ja mu dovikujem „Hvaaalaaa“, on prijeti da ćemo ostati bez struje. Kod lifta susreće Oksanu koja se vraća sa svijećom, i njoj prijeti da ćemo ostati bez struje. No, tada smo već imali struje, pa njegove prijetnje nisu pretjerano doprle do mene. And now, back to Vjosna. Vjosna?
Ponedjeljak. Budimo se u 9 i 15. WC. Krevet. Anna nastavlja spavati, u vrlo čudnim pozama i sa popratnim zvukovima, ja gledam film (američki, naravno, sinkroniziran na ukrajinski). Podne. Anna se drugi put budi. Kuhamo kavu i čaj, doručkujemo. U jednom trenutku čujem zvono sa vrata. Očekujući Oksanu, Ninu ili bilo kog drugog iz našeg kolektiva, neugodno se iznenadim kad ispred vrata vidim mlađahnog električara (a.k.a. „električnij hlopec“ ) u pratnji direktora.
„Mi smo došli k vama u goste“ prozbori direktor i uđe u sobu prije nego što sam uspjela išta reći. Prate me ravno u kuhinju i odmah kreću prema peći, provjeravajući grijemo li se i dalje na peć (a.k.a. tihog ubojicu). Nakon što su se uvjerili da ni jedno kolo nije toplo, mlađahni električar je krenuo objašnjavati direktoru kojim putovima struja putuje od razvodne kutije do naših utičnica. Direktor je odmah oštroumno primijetio kako peć ne smije biti tako blizu sudopera te nas upitao zašto smo premjestile peć. Bezuspješno smo mu pokušavale objasniti da smo ju tako zatekle. Nije nam povjerovao. Odmaknuli su peć još 30tak cm od sudopera, zaključili da peć tako mora ostati i nakon još jednog govora o tome kako peć nije grijalica, konačno napustili našu sobu. Nakon njih u sobu ulijeće čistačica. Obavještava nas je o tome kako joj je direktor naredio da nam polijepi sve prozore (radi uštede na grijanju, tj. kako ne bismo grijale vanjski zrak njihovim novcem). Obećale smo da ćemo same polijepiti sve prozore (moš' mislit, nekako trebamo provjetravati sobu) i čistačica je izašla.
Utorak ujutro. Netko zvoni. Otvaram vrata i vidim opet direktora.
„Jel vam radi štednjak?“
„Dobro jutro. Štednjak radi. Ali ne sad.“, odgovaram.
Direktor još jednom napomene kako štednjak nije grijalica i odlazi.
Srijeda ujutro. Zvono. Direktor.
„Dobro jutro. Kako vaš štednjak? Jel radi?“
„Dobro jutro. Štednjak radi, ali samo kad kuhamo. Sa strujom je sve u redu.“
Ponovno govor o tome kako peć treba paliti samo kad nešto kuhamo i kako se ne smijemo grijati na nju. Klimam glavom i direktor odlazi.
Četvrtak ujutro. Zvono na vratima. Direktor. Ponovno razmijenimo par rečenica o zdravlju naše peći i o tome kakva je njena funkcija u našoj sobi, nakon čega direktor odlazi.
Petak ujutro. Nitko ne zvoni. Zapravo, rano smo ustale i otišle u grad. Nije nam poznato je li se direktor ponovno dolazio raspitivati za zdravlje naše prijateljice, koja još uvijek poslušno stoji pored sudopera i koja nas još ponekad zna pecnuti. Vjerojatno samo zato da pokaže kako je još uvijek tu.
P.S. Nekad tijekom ovog tjedna na ulaznim vratima doma pojavila se obavijest:
Zabranjeno je koristiti mikrovalne pećnice, električni štednjak za grijanje soba i grijalice (male električne radijatorčiće bez kojih bi se velika većina stanovnika doma smrznula zimi).
He, he, moguće je da mi indirektno imamo veze s tim.
„Tko se dima ne nadimi, ne nagrije se vatre.“
Lijep pozdrav svima,
Vesna i Anna
- 20:11 -
