srijeda, 26.11.2008.
On
Upoznali smo se 2005. Na prvi mi se pogled nije svidio, bio je nekako dosadan, namrgođen i tmuran. Nisam imala neku pretjeranu želju za socijalizacijom s njime, no znala sam da sad više nemam izbora, a i neki me glas u meni podsjećao na to da moju iritantnu naviku da stvaram sasvim krivi prvi dojam. Pošla sam spavati nekako tjeskobna i nadala se da je jutro stvarno pametnije od večeri. Drugi dan sam ga ponovo vidjela, ovaj put u svom njegovom sjaju. Bio je graciozan, veseo i susretljiv, šarmantan, duhovit i gostoljubiv, lijep, no ne sladunjav, osjećajan, no ne patetičan. Tada sam se zaljubila u njega i ta ljubav traje još i danas i sad sa sigurnošću mogu tvrditi da će trajati zauvijek.
Kijev. I njegovi kesteni i zlatne kupole i široki bulevari i Lade i Lexusi i Ševčenko na svakom koraku i čokoladni Lenjin i gay-slavoluk (navečer svijetli u duginim bojama, otud mu i nadimak) i široki Dnjepar koji ovdje, doduše, ni ne reve ni ne stenje i stroge babice u apsolutno svakoj ustanovi i zamorna ukrajinska birokracija i psi lutalice i banduristi u pothodnicima i žuti autobusići i Moskovski trg na kojem je uvijek, ali baš uvijek prometni čep i djevojke u petama i minicama na svim temperaturama i njihova ljepota i zastrašujući nokti i Crveni korpus Univerziteta i Žuti korpus Univerziteta i asistenti na fakultetu koji su mlađi od mene i time mi nabijaju komplekse i zaštitari na svakom koraku i knjige za 20 kuna (s tvrdim koricama i to ne iz Večernjeg) i kiosci na svakom uglu i vjetar koji štipa i Megamarket i Demijivski plac i konditorska tvornica Karla Marksa (bombooooniiiii) i hulahopke s čudnim uzorcima i Mikola Mihajlovič (iz Ureda za međunarodne odnose) koji je beskoristan i tulipani u proljeće i trulo lišće na podu u jesen i dobra teta u Kramnici i zla teta u Kramnici (dućan u kojem kupujemo na bonove) i kiša iz vedra neba i sunčane zrake koje se probijaju kroz oblake i oblaci koji jure k'o Schumacher i boršč i vareniki i voda iz slavine koje ponekad nema i voda iz dućana koja je pitka i Coca-cola s vanilijom i čudan toalet papir i pošta sa 300 odjeljenja i Kij i Šček i Horiv i Lybid', naravno, i još bezbroj sitnica. Sve je to taj naš Kijev. Jedan jedini, jamčim vam da nema ni sličnog u cijelom svemiru. Jasno se sjećam tog sudbonosnog travanjskog jutra kada sam se prvi puta spuštala sa Trga Tarasa Ševčenka na Trg Lava Tolstoja. To je bilo to. Taj trenutak.
Iskreno, bilo me strah prije nego što sam okrenula ovaj list mog života. Kijev je za mene nekako postao zemlja snova i bojala sam se da ću se, suočena sa zimom i sivilom kojeg ona nosi, sa birokracijom koja podsjeća na Kafkine romane i autobusom koji mijenja svoju putanju svaki vikend, razočarati i da ga više neću voljeti, bar ne dosadašnjim intenzitetom. No, ispostavilo se da Kijevu blato odlično pristaje, da birokracija… pa, razbija monotoniju idile i da je zdravo povremeno prošetati koji kilometar na potpeticama od 11 cm, grade se mišići i tako to… A On, Grad, je i dalje čaroban, jedinstven i oduševljava na svakom svojem kvadratnom metru. I dalje šećem njegovim ulicama i glavom mi prolazi samo „Woooow, Kiiiijeev!“
Žao mi je što ovu svojevrsnu odu moram završiti sa jednim „ali“.
Ali, fali mi ono moje malo selo na obroncima Medvednice. Eto, napisala sam, priznajem. 
Nije da mi se žuri kući, samo mi ponekad nedostaju plavi tramvaji i Balkanci koji viču u njima umjesto da čitaju knjige i pogled na Sljeme koje me štiti od štipajućih vjetrova.
Je li kod kuće uistinu najljepše?
Pozdrav,
Anna
- 19:03 -
