utorak, 18.11.2008.
Umanj
Već je više od tjedan dana prošlo od našeg izeta u Umanj, no red je da i o tome nešto napišemo. U Umanj, grad u Čerkaskoj oblasti, smo dospjele zahvaljujući Oksanama, ponajprije našoj, domaćoj, Oksani koja nas je upoznala sa drugom Oksanom, koja je bila toliko ljubazna i povela nas na ovaj prekrasni izlet. Osim Oksana, društvo nam je pravio i naš dragi lektor, Nino. Bitno je na početku napomenuti da nam je prijedlog o izletu bio iznesen u stilu: „Ajmo Umanj na jedan dan, tamo je predivan park, a i blizu je“. Da, blizu, za ukrajinske pojmove, moje je napola ukrajinsko dupe gotovo otpalo nakon trosatne vožnje (brojkom: 3 sata!). Nije bilo lako ustati u nedjelju u sedam sati ujutro, no sam pogled na suncem obasjani Kijev nam je unio dozu elana, pa smo se oko pola 9 svi veselo utrpali u Oksanin auto. Vožnja je bila ispresijecana stankama za kavu, a oko podneva smo stigli u jednako sunčani Umanj, točnije, u Nacionalni dendrološki park „Sofijivka“.
O izgledu parka ne bih puno, samo to da stvarno oduzima dah, a sami se u to možete uvjeriti ovdje, gdje je naš vrijedni Nino postavio sličice. Naši prijatelji na Fejsbuku i tamo mogu pogledati fotke. Pripovijest o nastanku ovog parka ipak zaslužuje da je se ponovi. Dakle, daleke 1796. bogati je poljski magnat Stanislav Ščenski Potocki odlučio iznenaditi svoju prelijepu ženu Sofiju veličanstvenim parkom. Je li ičime osim svojom ljepotom zaslužila takav megalomanski poklon, nama nije poznato, no svakako pozdravljamo ideju gospodina Stanislava. Eh, kakvi su to muškarci bili u stoljeću osamnaestom! Tijekom godina su mnogi arhitekti i botaničari ostavili svoj trag na parku, osobito nakon 2. Svjetskog rata kada je velik dio arhitektonskih spomenika parka bio uništen. Treba spomenuti da je Sofijivka poznata i u Svemiru, naime 1984. godine mala planeta broj 2259 dobila je svoje ime po tom umanjskom biseru.
Nakon regenerirajuće šetnje parkom, uputili smo se u centar Umanja gdje nismo naišli ni na što zanimljivo osim možda spomenika kome drugome nego Lenjinu (da, da, znam, mislili ste Tarasu Ševčenku, no ispostavilo se da on uopće nije fora u manjim gradovima, tamo je još uvijek Lenjin car) koji u retoričkom poletu maše rukama. Zatim smo se uputili na ručak/večeru, u tradicionalnu ukrajinsku krčmu pod nazivom Kadubok gdje smo se propisno obždrali svakakvim finim jelima. I nakon toga, opet cesta pod kotače i put Kijeva, naravno, opet sa stankama. Nesebična kakva jesam, velikim sam dijelom puta uveseljavala društvo svojim interpretacijama najvećih hitova Britney Spears. Mislim da će sam neko vrijeme imati traume i od mene (zapravo, i od samog mog glasa) i od jadne Britney.
Pozdrav,
Anna
- 15:29 -
