kijeve moj

Polako se pakiram kući, a kući s duga puta nije lijepo doći praznih ruku. Pa sam krenuo u već tradicionalnu nabavku votke i slatkiša. Na putu od faksa do doma je dobroopremljeni supermarket, čiji je odjel s keksima, čokoladama, bombonima,... neizostavna postaja.
U vrijeme kad se približavam pultu i prodavačici za njim, ona briše neke tacne. Pogledi nam se sreću na trenutak, ali ona brzo prebacuje oči u nepoznatu i nedefiniranu daljinu, do koje se dolazi upravo kroz mene. Izgleda toliko ozbiljno zaposlena da ne znam smijem li joj se uopće obratiti. Ipak, skupim hrabrost i nakašljam se. Ništa. Daljina iza mojih leđa još je uvijek bitnija.
"Dobar dan!"
Opet ništa.
Između nas je staklena vitrina s tortama i baš ih sada treba sve jednu po jednu izvaditi i obrisati zrcalno čistu podlogu pod njima.
"Oprostite, možete li me poslužiti?"
Napokon me na trenutak pogleda.
"Ha...?"
"Molim vas kilogram zobenih keksa."
Izvježbanom rukom napuni najlonsku vrećicu na gram točnom količinom, položi je na vagu i zalijepi isprinatnu naljepnicu s količinom i cijenom.
"Što još?"
"Molim vas bombone s makom."
"Nemamo bombone s makom."
"A one s makom nacrtanim na pakiranju...?", pitam bojažljivo.
"U njima nema maka."
"A čega ima?"
"Ničega!"
"Dakle, ti su bomboni od zraka...?!", zaključujem iznenađeno.
"Nisu."
Budući da nema dodatne informacije, moram postaviti još barem jedno pitanje.
"A od čega su, molim vas?"
Ona proguta nezadovoljstvo, okrene očima i preko volje zazove nevidljivu kolegicu negdje iza sebe.
"Elena! Od čega su bomboni na kojima je nacrtan mak?"
"Od čokolade!", čuje se iza jedne od polica za njezinim leđima.
Postaje mi zanimljiv besmisleni razgovor koji vodimo pa nastavljam.
"Od kakve čokolade?"
"Od čokoladne čokolade!"
"U redu. Zaboravite mak. Dajte mi, molim vas, po 250 grama četiriju najprodavanijih slatkiša."
U manje od dvije minute napunila je (opet s nevjerojatnom preciznošću!) četiri paketića traženom količinom, izvagala ih, nalijepila na njih naljepnice i položila na pult ispred mene. Sve bez riječi.
"Hvala. Doviđenja!"
Ali, muk i nepoznata udaljena područja već su je progutali.

Dok se na radiju izmjenjuju ukrajinske i ruske pop uspješnice, on mi priča o svojim prijateljima. Usput se rutinerski probija kroz gradsku gužvu.

Jedan je od njih - tih prijatelja - nizak rastom, ali sav u mišićima. Bavio se mnogim sportovima i za rezultate u svakome od njih dobio ukupno 13 posebnih sovjetskih priznanja. Sada je zaposlen u specijalnoj policiji.
Kad se jednom vraćao s rođendana svog prijatelja, zaustavila ga je prometna patrola. On je - zovimo ga Vitja - dobar čovjek. Neće ti, čim mu slučajno staneš na nogu, reći "odbij!", kako bi učinili mnogi. On će se sramiti i onda ćeš mu ti možda stati ponovno, a treći put ćeš ga već dodirnuti i rukom. Ali kada prevršiš mjeru, ne zna se što on može učiniti. Takav je Vitja čovjek.
Prometni policajac pitao je Vitju je li što pio, a on je odgovorio da jest. Uniformirani predstavnik vlasti predložio je kolegi u civilu plaćanje kazne, ali je Vitja to odbio. Bio je na rođendanu svog prijatelja! Nije li logično da je pio? Zar nitko od vas - dovraga! - nikada nije popio malo votke?!
Uz pomoć drugoga kolege, prvi je policajac Vitji stavio lisičine i proveo ga u stanicu zbog vožnje u alkoholiziranu stanju, vrijeđanja službene osobe, narušavanja javnog reda i mira i tko zna čega još. U policijskoj su stanici bila još dva dežurna policajca, ali ih je Vitja - čim su ga oslobodili - sve svladao. Složio na hrpu, kako se kaže.
I tek im je tada pokazao svoju značku. Na odlasku im je zaprijetio da će u sljedećoj takvoj situaciji o tome obavijestiti njihove nadređene.
A što da je netko od policajaca u stanici potegnuo oružje? Ništa. Vitji to tada ne bi bilo važno. Eto, takav je to čovjek!

Sergej pak radi u Prokuraturi. Recimo da je to nešto slično Unutarnjoj kontroli.
Jednom je s nekom djevojkom pošao u park. Nije to bio baš park, više šumica. Odjednom im netko zasvijetli baterijom kroz vjetrobransko staklo. Policajac, ni manje ni više.
Zahtijevao je od Sergeja da plati kaznu od 500 dolara, kako bi ga pustio. A ako te negdje zadrži policija, o tome se šalje obavijest na posao i kući. Sergej nije oženjen, pa mu ništa ne znači to što ga je policija omela u seksualnom činu na javnome mjestu. To, uostalom, i nije javno mjesto, nego njegov auto. Policajac je tražio i djevojčine dokumente, jer ako se ispostavi da je curi manje od osamnaest, možeš nadrapati. No, to je bila neka studentica, tako da te opasnosti nije bilo.
Policajac je Sergeju još jednom ponovio da plati kaznu od 500 dolara, ali Sergej je znao da će, prema tada važećim zakonima, najveća moguća kazna biti 36 grivnji. Zato je inzistirao na tome da plati zakonom propisanu kaznu u policijskoj blagajni uz ispisivanje svih izvješća i zapisnika koji su za to potrebni.
U policijskoj stanici se nakon nekog vremena susreo i sa zapovjednikom toga odjela, koji je trebao uzeti njegovu izjavu. Pitao ga je prezime, očinstvo i ime, a Sergej je pristojno odgovorio. Zatim ga je pitao gdje je zaposlen, a Sergej je tek tada - kao dokaz svog odgovora - pokazao značku.
Zapovjednik je problijedio i ispričavajući se počeo derati zapisnik. Pa je pozvao i policajca koji je bio kriv za neželjeni nesporazum.
Sergej je rekao da zapravo žuri i usput spomenuo kako će njihov odjel dobro istražiti.

Već sam odavno prestao gledati kroz prozor. Otvorenih ustiju gledam u vozača.
Da, tko je čovjek, taj je uvijek čovjek. A govno je govno.
I ja sam jednom bio s druge strane zakona. Bandit. Upoznao sam među njima i ljude i govna.
Znaš, kad nekome posudiš novac, a on ti ga ne vraća, moraš nešto poduzeti. I sad policija kaže da si ti prekršio zakon jer si uzeo svoje. Dobro, možda sam ja kao postotkom plaćeni posrednik nešto i prekršio, ali da je to učinio onaj čiji je novac bio u pitanju, i njega bi na kraju proglasili zločincem.

Koji vam broj točno treba?
Stanite bilo gdje.
Plaćam i izlazim na Hreščatik u ranim poslijepodnevnim satima. Špica. Od mene se uz zvuke truba okolnih automobila udaljava crna honda u kojoj radio pjeva o svježem vjetru slobode. "Ne ponašaj se kao on, neću te pustiti,..."

U ruci mi je posjetnica.

Nisam nestao. Sve je u redu. Živ sam i zdrav. Bez brige.
Jednom davno, kad sam još bio član izviđačkog odreda, naučio sam kako tišina ne mora nužno značiti da se dogodilo nešto loše. Naprotiv, nedostatak informacija može biti pokazatelj kako se sve dobro razvija. Dakle, buku bi trebalo smatrati lošim glas(nik)om.
U skladu s tim, objavljujem još jedan već objavljeni zapis. Usporedbu, paralelu, metaforu,... možete (pokušati) pronaći ili ignorirati.


"...TKO BI GORI, ETO JE DOLI, A TKO DOLI - GORI USTAJE."

Kad sam zbunjen i nesretan, pišem. Ako ne znam kako objasniti vlastite misli i osjećaje, opet pišem. Ne uspijem li protumačiti tuđe riječi i postupke, pogađaš – pišem. Kao i kad se brinem, s razlogom ili bez njega.
Terapija uvijek djeluje!
Toliko željene stvari odjednom su nadohvat ruke, a svijest o neželjenima i ne postoji; tek naslućene mogućnosti razvijaju se, a požaljeni postupci nestaju. Dobro pretpostavljaš, ružnu stvarnost zamjenjujem lijepom uobraziljom, odnosno ne živim u stvarnom svijetu, ili – još jednostavnije: nisam normalan!
Ako je, pak, sve onako kako bi u idealnom svijetu trebalo biti, ne pišem. Kada nema strahova i nedoumica, sumnji i očaja – samo šutim. Kao i kad mislim da će sve biti u redu.
Čudan splet okolnosti učinio me ove godine šutljivim. Još ću povjerovati da su drastični rezovi i novi počeci stvarno mogući. Jer, čini se da će uistinu sve biti u redu; nema ni najmanjeg razloga za zabrinutost.
Upravo se zbog toga najviše brinem!

link za to isto, ali na drugome nekom mjestu