kijeve moj

Počela je praksa za studente četvrte godine. U skladu s tim, oni ovog i sljedećeg tjedna neće biti na faksu i neće imati predavanja. Srijedom i četvrtkom imam predavanja samo s četvrtom godinom, a petkom nemam predavanja.
Dakle, ovaj i sljedeći tjedan predajem samo u ponedjeljak i utorak.
Ali ne, jučer je bio neradni dan (zahvaljujući dobroj tradiciji da se obilježavanje državnoga praznika, Međunarodnoga dana žena, umjesto u nedjelju "odradi" u ponedjeljak). To nas, uz pomoć matematičke operacije oduzimanja, dovodi do točnog zaključka da ovaj tjedan radim samo u utorak.
I već u prošli četvrtak počeo sam se tome istinski veseliti. Uistinu, kako je malo (predavanja) potrebno da čovjek bude sretan!
A kad je čovjek sretan, želi to proslaviti. Pa smo jučer, baš na godišnjicu rođenja Tarasa Ševčenka (dakle, ne bez razloga!), Oksana, Kaša, Andržej i ja, nakon kasnog buđenja, doručka i kave, odlučili prošetati po parku i popiti malo šampanjca. Vrijeme je bilo krasno: tek probuđeno sunce, lagani topli povjetarac i snijeg koji gotovo nestaje s ulica. Mogli smo bez straha šetati otkopčanih jakni.
Kad smo pronašli klupu samo za nas i otvorili bocu, počela je padati sitna rosulja. Nije bilo ni hladno ni mokro i odlučili smo ne obraćati pažnju na taj nevažni hir u ionako promjenjivom kijevskom proljeću.
Danas smo svi šmrcavi i začepljeni - bolesni, dakle.
A do sutra moram ozdraviti jer je na faksu olimpijada u poznavanju hrvatskog jezika, a i studenti koji su bili u Hrvatskoj na stipendiji moraju položiti ispit koji smo održali u vrijeme njihova izbivanja.
I neradni se dan brzo pretvorio u radni, a Hristo - iz paničara u dobrotvora (donio mi je hrpu lijekova i objasnio kako ih dozirati da nakon jedne noći budem kao nov).
Odlazim. Kura počinje.

Nju sam upoznao još prošle godine. Na jednoj od kava u "O'Panasu".
Oksana me netom prije nego što je milostiva trebala doći, upozorila da je riječ o njezinoj bivšoj docimerici iz doma i jednoj od zanimljivijih suvremenih ukrajinskih pjesnikinja, osobito erotske poezije. Po njezinu izgledu to se ne bi reklo. Ali, kad je počela recitirati svoje posljednje stihove, udarajući pritom otvorenim dlanom o stol i uzdišući: "Ja hoču bačyty tebe,... ja hoču tebe,... aaa,...", morao sam osjetiti kako preplašeno tonem u svojoj udobnoj pletenoj stolici.
Njega svi citiraju već godinama.
Jedan je od najboljih i najcjenjenijih predavača na Katedri za suvremenu ukrajinsku književnost. Objavio je i nekoliko zbirki stihova, ali poznatiji je po svome znanstvenom radu. Čuo sam još da je muž i otac te Oksanin mentor. Ali, kad god bih čuo to prezime, preplašio bih se strahopoštovanja koje ga je pratilo.
O njihovoj vezi čuo sam u jednom tajnom razgovoru. Navodno je on tada često izbivao od kuće i noćio u stanu koji je sam plaćao, a u kojem je živjela relativno poznata pjesnikinja. Skandal!
A onda se on razveo i preselio u taj stan. Nakon nekoliko mjeseci rijetko se čuo ironičan ton u razgovoru o njima.
Danas smo posjetili predstavljanje njihovih zbirki erotskih stihova. Riječ je o ljubavn(ičk)im dijalozima nazvanima "Dan koji ne postoji" i izdanima u dva tanka sveska. Njezin se zove "Vodoravna zebra" (autoričina posveta glasi: Njemu... posvećujem... sebe...), a njegov "Bermudski sanskrt" (s posvetom: Njoj - amor vincit omnia"). Obje knjižice spojene su papirnatim prstenom s otisnutim zajedničkim naslovom i ne mogu se kupiti zasebno.
Na početku spektakla u kijevskom Muzeju književnosti jedna dama zrelih godina u djelomično prozirnoj crvenoj haljini sa šljokicama na poznatu je melodiju otpjevala nabrzinu sklepane stihove o dvoje nekad nesretnih ljubavnika. Zatim su iza zastora na kraju male pozornice istrčali plesači i pokretom popratili nježne stihove. A onda su se zaletjeli u publiku i u istom ritmu doveli na pozornicu glavne zvijezde večeri. Pa su njih dvoje još malo plesali.
Bilo je i uobičajenih praznih hodova kad su se predavali mikrofoni te donosili i odnosili stolci, ali uglavnom je iza nekoliko pročitanih pjesama slijedio plesni intermezzo. Svi su se pitali čemu to zapravo svjedoče.
Glasovi sa strane bili su dovoljno glasni da čujem različita tumačenja o tome kako je najlakše postati poznatom pjesnikinjom i kako se ponašaju zaluđeni utjecajni starci. I sve sam razumio.
Do trenutka u kojem je on, najavljajući svoje stihove, rekao kako je njihov put bio težak i nije se uvijek svima sviđao. Kad je pročitao pjesmu "Ne okreći se", više mi ništa nije bilo jasno. Ali, shvatio sam da u tome (napokon?) uživa i bi mi zbog toga drago.
Možda je upravo zahvaljujući tim nedovoljno tihim glasovima i djevojci koja se bezočno cerila od početka do kraja ozbiljnog predstavljanja najnovije zbirke poznatih autora odlučio na kraju službenog dijela programa utisnuti vruć poljubac u usta svoje sadašnje izabranice. A možda i ne.
Ali, više nije ni bitno jer smo nakon toga skočili na pivo u "Domašnju kuhnju" odmah preko puta. I jedno se pretvorilo u tri.

Počelo je sasvim bezazleno. U jednom običnom razgovoru o vizama, pozivnim pismima i ukrajinskim propisima o boravku stranaca - kakve uglavnom vodimo - M. M. je spomenuo kako postoji mogućnost da strane lektore presele iz studentskog doma u kojem sada žive. Kako, molim? Kamo? Zašto?
Sve je to pod velikim upitnikom, ali jedan će se dom uskoro obnavljati pa njegove stanare treba nekamo preseliti. Dom koji će vam najvjerojatnije ponuditi neko je vrijeme služio kao hotel i, iako je prije bio u lošem stanju, sada je gotovo nov. U redu, brinut ćemo se o tome kad se upitnik nad temom pretvori u uskličnik.
Već dva dana nakon prvog razgovora, M. M. me zamolio da ostalim lektorima kažem kako nas sve zovu na sastanak u Crveni korpus.
Zašto?
Zapravo ne znam, sve će vam reći u ponedjeljak.
Budući da smo tada bili na putu prema policijskoj postaji, u kojoj smo trebali (napokon!) službeno prijaviti moj višemjesečni boravak u Kijevu, i da je pred nama bilo još mnogo stajanja u redu, ponovno sam pitao što je sa selidbom u drugi dom.
Znate, ja o tome ništa ne znam. Na sastanku u ponedjeljak dobit ćete sve potrebne informacije... (Dakle, tu smo...)
Iz ostalih odgovora zaključio sam da je novi dom bliže centru, suvremeniji, sa sobama hotelskog tipa, dakle, bez kuhinje. Fakultet je čak spreman organizirati autobus za našu selidbu.
Ali, nije li to tek jedna od opcija o kojoj se razmišlja...?
Da, u pravu ste. Reći će vam u ponedjeljak.
Na moju kratku poruku Hristo je (kao i obično) uzvratio paničnim pozivom, Flo (kao uvijek) nije pokazao što misli o tome, a Kaša je (kad smo se vidjeli) slegla ramenima i nasmijala se.
U ponedjeljak nas je u velikoj i šarenoj dvorani za svečane prigode pozdravio novi ravnatelj Ureda za međunarodne odnose. Želio nas je upoznati s novom situacijom u kojoj se našlo sveučilište. Dakle, ponovio je sve ono što smo već znali. Nakon njegova kratkog uvoda, postalo je jasno da Kineskinja o tome nije znala ništa. Ne samo to, nije ga uopće razumjela. Pa joj je još jednom p o l a k o objasnio.
Hristo nije izdržao i odmah je rekao kako on ne jede ukrajinsku hranu i ne može živjeti bez kuhinje. Osim toga, svakodnevno se dopisuje sa svojom liječnicom homeopatkinjom pa ne može živjeti ni bez interneta. Na to su se probudili i ostali. Nitko ne može živjeti bez interneta!
U "novom" domu postoji bežični internet, vece i kupaonica (i to prilično veliki) u sklopu su svake sobe, tamo je i mali hotelski hladnjak, ali kuhinje, nažalost, nema. Moguće je urediti zajedničku kuhinju na jednom od pet katova te zgrade. Općenito, na novoj možebitnoj adresi uvjeti su bolji i zato su to prvo predložili nama.
Flo je podsjetio da bi mu to bila već četvrta adresa u Kijevu i polako se umara od tolikog seljakanja. Da, to je razumljivo.
Pitao sam za točnu adresu i mogućnost posjeta spomenutog mjesta prije konačne odluke. Da, fakultet može organizirati zajednički posjet. A kada bi se to moralo dogoditi? Znate, to je tek jedna od mogućnosti koju zasad razmatramo, željeli smo prvo čuti što vi mislite o tome, ali najkasnije za mjesec dana.
Zatim je još jednom ponovio sve naše zamjerke (nedostatak kuhinje, selidba tijekom semestra, nedovoljno mjesta za sve naše knjige i osobne stvari,...) i obećao kako će naše mišljenje prenijeti Nekome Gore, a o sljedećim nas aktivnostima obavijestiti.
Hvala, doviđenja!
Preseliti se ili ne? Bliže centru je primamljivo. Kraći put do posla. Ipak, ovdje već živimo neko vrijeme, imamo dobre susjede i zanimljivo društvo. I kakav-takav dom.
Hristo je tražio upute od svog ministarstva, a žena mu je rekla neka se vrati kući. Flo je slegnuo ramenima, Kaša se nasmijala. Ja sam se zamislio.
Jučer je u domu bila komisija koja je, navodno, obilazila sve strance koji u njemu žive. Mene nisu posjetili.
Ujutro sam se probudio s mišlju da preostalih nekoliko mjeseci mogu preživjeti bilo gdje pod sljedećim uvjetima: samo moja (besplatna) soba, vlastita kupaonica, internet.
Ipak, bojim se da na kraju ne završim kao ona jadna retardirana djevojčica iz vica o tri želje. Želim se preseliti! Ne, želim ostati! Joj, poludjet ću!
Za to vrijeme Hristo traži rabljeni hladnjak i rešo za kupaonicu.