kijeve moj

Svaki grad ima svoje osobitosti. Pritom ne mislim samo na više-manje jedinstvene kulturno-povijesne spomenike, već i na ustaljeno ponašanje građana te očekivano ponašanje gostiju. I svaka država može biti mali svijet (a ponekad i cijeli svemir!) za sebe. Želim reći da, bez obzira na globalno selo čiji smo stanovnici, neke stvari nikada - nasreću ili nažalost - neće biti globalne.
Već sam u Lavovu počeo primjećivati stvari koje (do)kazuju da smo upravo u Ukrajini, a ne negdje drugdje. Dolaskom u provincijski Užgorod, ti su pokazatelji postali samo očitiji, a moji stavovi (ili predrasude?) na svakom su koraku dobivali nove i nove potvrde.

U cijenu karte za vlak u Ukrajini je uračunana posteljina za ležaj, koji je zapravo vaše mjesto.
Državni službenici svaki put zahtijevaju druge potvrde, dokumente i pečate na njima.
Konobari su (u većini slučajeva) spori i neljubazni.
Psi lutalice su normalna i česta pojava.
Koševi za smeće na ulicama su rijetkost, ali smeća ima u izobilju.
Ceste su stare i izrovane.
Taksi je jeftin.
Djevojke se odijevaju kao da ne mare za temperaturu, moral i slične sitnice.

Lagao bih kad bih rekao da me u tom drukčijem svijetu smeta baš sve.