kijeve moj

Nakon dva intenzivna dana u Wroclawu - ponovno na put. Sada u nešto širem sastavu: Oksana, Maša, Sonja, Bogdan i ja. Marcina smo nemilosrdno ostavili da se bakće sa svojim ispitima i kolokvijima.
Noćni vlak od Wroclawa do Krakowa putuje oko pet sati. A putnici još uvijek imaju iste navike, bez obzira na naše želje za snom. Što znači da smo prvo ugurali djevojke u dva različita kupea, a Bogdan i ja smo sat i pol sjedili, ležali, klečali, čučali i zauzimali tko zna kakve neudobne položaje u hodniku. Na svu sreću, uspjeli smo pronaći mjesta i za nas dvojicu, pa smo ulovili nekoliko sati ukočenog sna u kupeu s dva mladića, jednom djevojkom i jednim psom.
Smjestili smo se u hostelu nedaleko od kolodvora, otuširali i odspavali još nekoliko sati prije sastanka s ovdašnjom vodičkom Kašom i njenom prijateljicom Magdom. Prvo smo napunili prazne želuce u jednom od brojnih i jeftinih samoposlužnih restorana, a zatim krenuli na uobičajenu trasu mnoštva turista: stare gradske zidine, Florianska ulica s bezbrojnim uličnim zabavljačima, glavni trg (još jedan Rynek), katedrala, tržnica, kraljevska palača na Wawelu, Wisla,... A navečer u barem dva-tri puba.
Sljedećeg dana trebalo je zadovoljiti niske strasti za suvenirima, a zatim posjetiti sveučilište i nezaobilaznu židovsku četvrt Kazimierz s nebrojenim galerijicama i, naravno, kafićima.













I vrijeme je opet nekamo neprimjetno iskliznulo. Nismo se ni otrijeznili - oprostite, okrenuli - a već smo bili u vlaku za Przemysl na poljsko-ukrajinskoj granici, ovaj put s rezerviranim mjestima. Najbolje vrijeme da sami sebi odgovorimo na pitanja koja su nam svi ovih dana postavljali.
Na prvi pogled, Wroclaw je ljepši od Krakowa, manji, topliji i stilski ujednačeniji. Raznobojna pročelja.
No Krakowu nitko ne može poreći šarmantan i šaren spoj svega i svačega, zbog čega je kraljevska palača drukčija sa svakim korakom približavanja ili udaljavanja. Tamne cigle.
Dakle, na drugi pogled, teško se odlučiti.
U Wroclawu nas je Marcin plašio zakonima i propisima Europske unije, prema kojima će nam Nepoznat Netko naplatiti kaznu za bilo što - hodanje po biciklističkoj stazi, naprimjer. (A opet, nijednom nismo platitli kartu za javni prijevoz, jer kažu da kontrolora nema.)
U Krakowu smo, pak, šetali gradskim ulicama i riječnom obalom, a do nas su dopirali egzotični zabranjeni mirisi, koje - činilo se - nitko nije namjeravao oglobiti ili procesuirati.
U oba grada kafići, klubovi, pubovi, zovite ih kako hoćete, uređeni su s bezgraničnom maštom i ukusom. I prepuni. Hrana je pristupačna, a porcije goleme.
Bogdan je u jednom od noćnih pohoda izgubio pulover. To znači da će se jednog dana tamo vratiti. Gotovo mi je žao što ja nisam nešto zametnuo.

U Przemyslu smo se iskrcali iz vlaka i krenuli prema autobusnom kolodvoru, koji je odmah do željezničkog. Plan je bio ukrcati se u autobus do granice, preći je pješice i na ukrajinskoj se strani ukrcati u maršrutku do Lavova. No, mrak je bio sve gušći, a mogućnost da ulovimo posljednju maršrutku sve manja. Zato smo na hrpu stavili posljednje preostale zlote i kupili karte za nešto skuplju redovnu autobusnu liniju. U čekaonici veličine dvanaestak kvadratnih metara, uz "Čovječe, ne ljuti se", smijeh i domaće vino nove prijateljice Magde, odbrojavali smo zadnje minute poljske pustolovine.