kijeve moj

Na još jednom kraju još jednog od poglavlja ponovno si na početku.
Sklizak je to teren.
I ispočetka se držiš uz ogradu, kao da će te spasiti. A onda je pustiš, čak odgurneš, i kreneš. Pa što bude!
Svakim si korakom sve slobodniji i sigurniji. Sve dok ne pomisliš na to kako ti dobro ide i onda si opet u gabuli. Je li onaj smijeh koji se čuje iz pozadine posvećen tebi?
Čini se da je svima koje susrećeš usput savršeno jasno što im je raditi. Bez obzira na uzrast, jer čak i mnogo mlađi od tebe tako se dobro snalaze da im gotovo zavidiš. (No ipak, kad bolje pogledaš, shvatiš da ni stariji i nespretniji nisu rijetkost; to te tješi.)
Zasad ide. I to je najbitnije. Polako, ali sigurno. I mnogo je lakše ako se opustiš.
A kad ti noga uđe u već utabanu stazu, poželiš je samo slijediti. To je uistinu lako. Sve dok te tuđa staza ne dovede do naglog zaokreta ili duboke brazde koju ne možeš prijeći.
Pa padneš.
Digni se. Polako. Sve će biti u redu. Otresi se. Dobro. Idemo dalje. Udahni. Tri, četiri, sad!
Ne obraćaj pažnju na smijeh. Oni ionako samo gledaju sa strane; sve što znaju je smijati se.
I ne znaš jesi li što naučio od pada ili te smijeh tjera da iz sebe izvučeš nemoguće, ali sad već juriš i u svakom trenutku, gotovo bez razmišljanja, gotovo nagonski, činiš nešto (ni sam ne znaš što) što te vodi prema cilju.
I ponovno čuješ smijeh. Svoj. Grlen.
I ponovno padaš.
Jer si pomislio kako ti dobro ide, a znaš da to ne smiješ.
Koji je onda recept?
Dakle, opusti se, ali ne previše, govoriš si.
Slijedi već ucrtane linije, ali budi ih spreman napustiti.
Očisti se nakon pada.
Zaboravi na druge.
Ali ne zaboravi nabrusiti klizaljke.
(I nadaj se dobroj glazbi.)